Stavila sam kameru ispred stola.
Usmjerila prema telefonu.
Ugasila svjetla.
02:07.
Telefon je bio mrtav.
0% baterije.
Tišina.
Ali na snimci…
dogodilo se nešto nemoguće.
Ekran se nakratko uključio.
Sam od sebe.
I počelo je tipkanje.
Polako.
Slovo po slovo.
Kao da netko piše mojim rukama.
Ali ja sam sjedila na kauču.
Nisam se pomaknula.
Sljedeće jutro otišla sam u policiju.
Pokazala im video.
Nisu odmah ništa rekli.
Samo su gledali.
Dugo.
Predugo.
A onda je policajac rekao:
“Gospođo… ovaj telefon nije hakiran izvana.”
Zatim je okrenuo ekran prema meni.
I vidjela sam to.
Na telefonu je postojala druga, skrivena razina.
Aktivan profil.
Koji je bio “ja”.
I zadnja poruka već je bila spremna:
„Ne otvaraj vrata kad dođu u 02:07.”