U bolnici su zadržali deku. Zapečaćenu. S datumom i vremenom.
U roku od nekoliko minuta počele su stizati poruke voditeljice kampa:
“Renata je zbunjena.”
“Bio je to samo incident.”
“Moramo vratiti deku.”
Policajac je fotografirao sve.
“Ne odgovarajte.”
Dvadeset i pet minuta kasnije stigla je direktorica Beatrice.
Savršena.
Bež kaput.
Skupa torba.
Osmijeh s roditeljskih sastanaka.
S voditeljicom pokraj sebe.
“Pretjerujete,” rekla je.
Policajac ju je zaustavio.
“Ne možete unutra.”
“Ja sam direktorica djeteta.”
“Zato i ne možete.”
Tvrdila je da je Renata pala — prvo pod tušem, zatim kraj bazena.
Pogledale su se.
Prekasno.
Telefon voditeljice je zadrhtao:
“Kamerama je već obrisan zapis.”
“Moramo pronaći crveni ruksak.”
Policajac joj je uzeo telefon.
Direktorica je utihnula.
Doktor je izašao iz sobe:
“Nedopustivo je da je dijete s ovakvim simptomima oprano, presvučeno i poslano kući bez pregleda.”
Tišina.
Renata je izašla u bolničkoj odjeći.
Kad je vidjela direktoricu, ukočila se.
“Renata, dušo… samo reci da si pala.”
Odmaknula se.
“Mama…”
Prišla sam joj.
“Mogu li te zagrliti?”
Kimnula je.
Beatrice je tiho rekla:
“Zapamti što smo se dogovorili.”
Policajac se naglo okrenuo:
“Što ste se dogovorili?”
Renata se stisnula uz mene.
“Daniela nikada nije postojala.”
Hodnik je utihnuo.
Voditeljica je sjela.
Beatrice je pokušala otići, ali su je zaustavili.
Renata je drhtala.
“Mama…”
“Ovdje sam.”
“Daniela je još tamo.”
“Gdje?”
Policajac se približio.
Renata je pogledala direktoricu.
“U sobi bez prozora.”