Noć je bila tiha.
Ali oko ponoći čuo sam udarac.
Zatim još jedan.
Kao da netko pomiče kutije iznutra.
Moja majka je stajala u hodniku s čajem.
— “Nemoj ići,” rekla je. “Samo manipulira tobom.”
Pio sam čaj.
I ostao.
Ujutro sam otvorio vrata.
Sarah nije bila unutra.
Nije bilo krvi. Nije bilo borbe.
Samo njezin prsten na podu.
I test za trudnoću — pozitivan.
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
Počeo sam pretraživati prostoriju kao lud.
I onda sam vidio.
Zid iza ormara nije bio pravi zid.
Bio je šupalj.
Pritisnuo sam ga.
Otvorio se prolaz.
Zrak je mirisao na vlagu i nešto staro, zakopano godinama.
Na podu — dječja dekica.
Na njoj izvezeno ime:
Andrew.
Majka je šapnula iza mene:
— “Ne idi tamo.”
Ali već sam čuo Sarahin glas.
Iz dubine prolaza.
Nije bila sama.
Razgovarala je s nekim.
A taj netko joj je odgovorio glasom koji sam ja smatrao mrtvim već trideset godina.