Prsten je još uvijek bio na podu.
“Sarah?” viknuo sam.
Tišina.
Počeo sam pomicati kutije, gotovo panično.
A onda sam čuo to.
Zid iza ormara zvučao je šuplje.
“Ovo nije moguće…” prošaptao sam.
Gurnuo sam ga.
Zid se pomaknuo.
Uski prolaz.
Mračan.
Vlažan.
Moja majka je vrisnula iza mene: “Ne idi tamo!”
Ali već sam ušao.
Na kraju prolaza ležala je dječja dekica.
S mojim imenom.
Andrew.
Zaledio sam se.
I tada sam čuo njezin glas.
Sarah.
Ali nije bila sama.
Netko joj je odgovorio.
Glas za koji sam vjerovao da je mrtav već trideset godina.