Ivan nije sišao ni korak.
Renata se zbunjeno okrenula prema njemu.
“Poznajete li je?”
Otvorio je usta, ali nije ništa rekao.
Podigla sam lažnu mapu.
“Hoćete li mi objasniti, Gospodine bilježniče, kako ste uspjeli natjerati Danielu Castanedu da potpiše dozvolu dok je bila na letu za Monterreu?”
Renata je napeta.
– Daniela?
Skinuo sam sunčane naočale.
Tada sam dobio otkaz.
Zatim sam bacio torbu na stol.
“Drago mi je, Renata. Ja sam čovjek stare škole.
Čaša soka mu je iskliznula iz ruku i razbila se o pod.
Ivan je potrčao niz stepenice.
Daniela, slušaj me.
“Ne.
Bila je to kratka riječ.
Ali stvorio je više buke od zveckanja razbijenog stakla.
Renata se uhvatila za svoj ogrtač kao da ju je iznenada opekao.
Rekla si da su prekinuli.
Pogledala sam je.
– Je li ti također rekao da možeš obući majčinu haljinu?
Pocrvenjela je.
“Nisam znala.
– Nisi znao da je to moj ogrtač. Ali znao si da ima ženu.
Renata je spustila oči.
Ivan je pokušao dodirnuti moju ruku.
Odmaknuo sam se.
“Ne diraj me.”
Pogledao je moj mobitel na stolu.
Prvi put je shvatio.
Snimač je i dalje bio uključen.
Lice mu se promijenilo.
“Isključi to.”
“zašto?”Ne želite da se sazna kako ste planirali prodati moju kuću na temelju lažnih dokumenata?
“Nisu lažni.
Nasmijao sam se.
Hladan smijeh.
“Ivane, već petnaest godina slikam plavom olovkom.” Ovo dopuštenje napisano je crnom tintom. Moja tvrtka ima druge interese. I napravili ste veliku pogrešku.
Pokazao sam mu list.
“Naveli ste moje puno ime bez drugog prezimena moje majke. Nikad to ne izostavljam u generičkim dokumentima.
Renata ga je pogledala.
“Jeste li krivotvorili njegov potpis?”
“Šuti”, rekao je.
Ustuknula je.
– Ne razgovaraj sa mnom tako.
Ivan je provukao ruku kroz kosu.
– Daniela, uzrujana si. O tome smo razgovarali gore. Renata, obuci se.
Nitko se ne miče.
Ispustio je suhi smijeh.
“A što ćeš učiniti?”Nazvati policiju? Dignuti frku? Ja sam javni bilježnik. Znam kako se to radi.
– Zato sam zapisao.
Osmijeh mu je nestao.
Uzeo sam plavu mapu, nacrte i kopije. Stavila sam ih u torbu. Zatim sam ušao u dnevnu sobu i podigao uokvirenu fotografiju svog vjenčanja. Ležao je licem prema dolje poput mrtvaca koji je bio loše pokopan.
Podigao sam ga na noge.
Na fotografiji se Ivan nasmiješio.
Onaj u sobi više se ne smiješi.
“Kupio sam ovu kuću prije nego što sam se oženio”, rekao sam. Nisi stavio pezo.
– Hvala na popravku.
“Kupili ste granitni pult, a ja sam ga ionako platio.
Renata je počela plakati.
“Ivane, reci mi da to nije istina.
Pogledao ju je s iritacijom.
“Nemojte biti dramatični.
Tada sam shvatio da je sa mnom drugačije.
Upravo sam bio u još jednoj fazi iste laži.
Izvadio sam telefon i nazvao broj.
Ivan je brzo prišao.
“Koga zoveš?”
“Mom odvjetniku.”
“Daniela, nemoj me nasmijati.”
“Bilo je smiješno vjerovati da je moj suprug čuvao moje papire kako bi me zaštitio.
Odgovorio je gospodin Arrojo.
Bio je prijatelj moje majke. Stariji, ozbiljni, jedan od onih odvjetnika koji miriše na kavu, papirologiju i strpljenje.
Daniela, je li sve u redu?
“Ne. Trebam te da dođeš u moju kuću. Sada. Postoje lažni dokumenti, pokušaj prodaje i žena u mom ogrtaču.
Zavladala je tišina.
“Ne diraj ništa drugo.” Idem tamo. I zove patrolni automobil.
Ivan je problijedio.
“Uništit ćeš me.
Pogledao sam ga.
“Ne, Ivane. Upravo sam otvorio vrata.
Renata je nespretnim rukama odvezala čvor u svom ogrtaču. Ispod nje nosila je kratku haljinu.
“Odlazim.
“Ostani”, rekao je Ivan.
Pogledala ga je sa strahom.
Taj me pogled zgadio.
Ne zbog nje.
Zbog njega.
“Renata može otići ako želi”, rekao sam, ” ali prvo mora nešto naučiti.”
Pogledala me.
“što?»
“Ako je Ivan krivotvorio kućne dokumente, može krivotvoriti i vaše stvari. Škola, računi, dokumenti za dijete. Sve.
Stavila je ruku na trbuh.
Ivan je vrisnuo::
“Pa, dosta!”
Vrisak se odbio od zidova.
Dom, moja kuća, činilo se da se smanjuje.
Vani je prodavač slatkog krumpira prošao, prodorno zviždajući. Područje del Valle i dalje je bilo živo: automobili u sjevernoj četvrti, ljudi koji su ulazili u park los Venados, dame koje su izlazile s tržnice s torbama, psi koji su lajali s balkona. Grad se nije zaustavio jer se moj brak raspadao.
Renata je sjela.
Više nije izgledao kao ljubavnik.
Izgledao je kao svjedok.
Rekao mi je da si bolesna, šapnuo je. Da si bila neuravnotežena. Da mu nisi htjela dati razvod. Da je kuća pripadala obojici i da si je napustila.
Pogledao sam slomljenu šalicu u staklenci.
“I zato si mi rastrgao stvari?”
Plakala je još jače.
“Nisam ništa slomio. Bacio ga je sinoć. Rekao je da ne želi ništa drugo od tebe.
Osjetila sam čudnu bol.
Nije tuga.
Dvoboj je gotov.
Ivan me ubio u toj kući prije nego što sam se vratila.
Gospodin Arrojo stigao je četrdeset minuta kasnije. Došao je sa ženom iz svog ureda i pomoćnikom javnog bilježnika. Iza njih ispred kapije bio je parkiran patrolni automobil.
Ivan je svom glasu pokušao dati važnost.
“To je obiteljska stvar.
Arrojo ga je pogledao preko naočala.
“Ne. Miriše na krivotvorenje i prijevaru.
“Budite oprezni što govorite.
“Budite oprezni što potpisujete.
Pomoćnik javnog bilježnika pregledao je mapu. Fotografirao je. Ukazivao je na stranice, pečate, pogreške u oblikovanju.
“To nije prošlo kroz formalni protokol”, rekao je. To je poput lažiranja privatne autorizacije.
Ivan se znojio.
Renata je podigla ruku.
“Čula sam ga kako kaže da Daniela neće znati ništa dok novac ne bude prebačen.
Ivan se okrenuo prema njoj.
– Nećeš ništa reći.
Renata je ustala.
– Da, Reći ću ti.
Prvi put mi je bilo malo žao zbog njega.
Ali ne dovoljno da joj oprostim.
Ali shvatio sam da to jutro nije bilo jedino kad sam bio izdan u svojoj dnevnoj sobi.
Patrola je prikupila podatke. Arrojo je zatražio da se sačuvaju dokumenti. Predao sam snimku. Renata je prenijela poruke u kojima je Ivan govorio o” početku od nule “i”zatvaranju dok se Daniela ne vrati”.
Zatim je uslijedio udarac koji nisam očekivao.
Arrojo je otvorio mapu iz svog portfelja.
– Daniela, tvoja mama je ostavila dodatnu bravu na ovoj parceli.
Stajao sam mirno.
– Koji dvorac?
“Klauzula o oporuci”. Ako bi pokušali prodati tu kuću obmanom, pritiskom ili sumnjivim zastupanjem, imovina bi prije parnice otišla u obiteljsko povjerenje kojim upravlja treća strana.
Ivan je problijedio.
“To ne postoji.”
Arrojo se jedva primjetno nasmiješio.
“Postoji.” Tvoja svekrva je bila sumnjičava prema šarmantnim muškarcima.
Morao sam se držati za stolicu.
Moja mama.
Ona koja mi je dala bijeli ogrtač prije smrti.
Isti onaj koji mi je rekao: “kuća nisu samo zidovi, Daniela. To je mjesto gdje možete zatvoriti vrata bez traženja dopuštenja.”
Čak i kad sam bio mrtav, brinula se o meni.
Ivan je to znao.
Vidio sam mu to na licu.
“Provjerili ste njegovu oporuku”, rekao sam.
Nije odgovorio.
“Zato ste ga htjeli brzo prodati. Prije nego što sam provjerio.
Renata ga je užasnuto pogledala.
“Lagao si i o tome?”
Ivan je izgubio živce.
“Sve sam to učinio jer nikad nisi bio u blizini!”Vikao je na mene. Uvijek smo bili zajedno, letovi, kupci, pozivi. Ova je kuća bila poput ureda. Htio sam obitelj.
Napravio sam korak naprijed.
“Željeli ste obitelj u mojoj kući.
“Htio sam pravu ženu.
“Htio si poslušnu ženu.
Stisnuo je zube.
“Renata će mi dati sina.
“Onda mu kupi krevetić.” To nije moje nasljedstvo.
Policajac ga je zamolio da govori tiše.
Ivan ga je pogledao s prezirom, ali je poslušao.
Tog dana nije došlo do pomirenja.
Bio je popis imovine.
Fotografije.
Potpisi.
Minuta.
Vino se otvorilo na stolu.
Crvene štikle.
Moja slomljena šalica.
Mamin ogrtač presavijen u vrećicu jer ga nisam mogao dodirnuti, a da se nisam osjećao kao da je netko nagazio na grob.
Renata se presvukla u kupaonici za goste.
Kad je izašla, više nije nosila potpetice. Hodao je s cipelama u ruci.
“Daniela”, rekao je. “Neću vas moliti za oprost kako biste mi ga danas mogli dati. Ali ja ću svjedočiti.
“Učini to za sebe”, odgovorio sam.
Pogledao je Ivana.
“A za mog sina.”
Ivan se nasmijao.
“Moj sin?”
Renata se smrznula.
“Što si rekla?”
Kasno je shvatio.
– Nisam tako mislila.
Ali stvarno je želio.
A njegova je fraza otvorila još jedna vrata.
Renata ga je pogledala kao da se upravo probudila u nepoznatoj sobi.
– Tražio si da napustim posao. Rekao si mi da ćemo prodati ovu kuću i kupiti drugu u Santa Feu. Rekao si mi da je tvoja žena formalnost.
– Renata.…
“Ne. Bio sam još jedan postupak.
Otišla je bez pozdrava.
Nisam je zaustavio.
Kad su Ivana pozvali da svjedoči, pogledao me dok je stajao na vratima.
“Daniela, još uvijek to možemo popraviti.
Skoro sam se nasmijao.
“svakako. S odvjetnicima.
Te noći sam spavao u hotelu u blizini Trga pobune. Nisam želio ostati u kući. Osjetio sam kako zidovi mirišu na njega, nju, laž. Naručio sam kavu u sobi, iako sam znao da neće izgledati kao ona koja se poslužuje na tržnici Tlacocemecatl, gdje me mama vodila nedjeljom.
Sjeo sam na krevet i preslušao cijelu snimku.
Glas mi je zvučao mirno.
Previše.
Kao da Daniela, koja je govorila u toj sobi, nije bila slomljena, već devastirana.
Plakala sam do zore.
Ne zbog Ivana.
Zbog kaputa.
Zbog svoje šalice.
Zbog obrnute fotografije.
Za sva vremena kad sam potpisivao papire oslanjajući se na njegovu ruku.
Sutradan je počeo rat.
Ivan se ispričao u svojoj poruci.
