Izgubila se u Arizoni i otkrila da ne može govoriti… Liječnici su joj pregledali usta i došli do nevjerojatnog otkrića.
Talia Ren imala je dvadeset i četiri godine, tek je diplomirala na Sveučilištu u Arizoni, a život joj se činio otvorenim pred sobom poput jarko osvijetljene autoceste.
Upravo je dobila svoj prvi posao mlađeg arhitekta u prestižnoj tvrtki u Tucsonu. Njezini roditelji, Mark i Elena, promatrali su je te večeri s ponosom ljudi koji osjećaju da su se sve njihove žrtve konačno isplatile. Zajedno su večerali, smijali se i razgovarali o planovima, budućnosti i malom stanu koji je Talia željela dizajnirati prema vlastitom projektu.
Kad se Talia oprostila na parkiralištu, zagrlila je majku i obećala joj isto:
Nazvat ću te Kad dođem kući.
Taj poziv nikada nije uslijedio.
Elena se pokušala uvjeriti da je možda njezinoj kćeri ponestalo baterije u telefonu, možda je zastala da nešto kupi, možda je bila rastresena. Ali Talia nikada nije prekršila takva obećanja. Kako su sati prolazili, a telefon je odgovarao samo hladnim zvukom govorne pošte, strah je postao stalna prisutnost u kući.
Sljedećeg jutra policija je pronašla Talijin srebrni automobil napušten u blizini Gates passa u pustinji Sonora, daleko od njezine uobičajene rute. Vozačeva vrata bila su odškrinuta. Thalijina torbica još je ležala na sjedalu. Njezin novčanik, novac i kartice ostali su netaknuti.
Nije bilo krvi.
Nije bilo razbijenih prozora.
Nije bilo tragova borbe.
Pored pedala ležao je samo njegov ručno isključeni mobitel.
Psi su slijedili njezin trag samo nekoliko metara dok ga nisu izgubili na stjenovitom terenu. Činilo se da je talia izašla iz automobila i otopila se u suhoj pustinjskoj vrućini.
Njezini su roditelji mjesecima živjeli zarobljeni u telefonskim pozivima, lažnim verzijama i nejasnim fotografijama. Mark je lutao po jarugama i zemljanim cestama sve dok mu se na rukama nisu pojavili žuljevi. Elena je kćerkinu sobu ostavila netaknutu, ali nije otvorila vrata, jer je miris Talijinog parfema postupno nestajao, kao da je kuća navikla gubiti i nju.
Prošle su dvije godine.
Slučaj je još uvijek prekriven prašinom i smatra se jednom od onih misterija koje se ne mogu riješiti.
A onda je jednog jutra, nedaleko od starog industrijskog skladišta u Saffordu, vozač kamiona ugledao lik kako tetura uz cestu.
Isprva je mislio da je riječ o ozlijeđenoj životinji.
Zatim je uključio svjetiljku.
Bila je to žena.
Bio je toliko mršav da je izgledao kao sjena, nosio je preveliku odjeću, imao je neurednu kosu i prazan pogled za koji se činilo da nema mjesta na ovom svijetu.
Nije tražio pomoć.
Nije vikao.
Nije rekao svoje ime.
Međutim, kad ju je policija identificirala, u telefonskom pozivu koji je Elena primila, čula je riječi koje je čekala dvije godine:
– Našli smo je.
Talia je živa.
Ali kad su liječnici pokušali razgovarati s njom, otkrili su nešto što je čudo pretvorilo u još strašniju noćnu moru… Cijela priča je ispod;
