Osam kilometara dijeli dva sela u Bretanji. Ravna seoska cesta, poput čvrste niti, okružena je gustim šumama i tišinom. Lucas je tamo odlazio nekoliko puta tjedno kako bi upoznao svoju djevojku. Znao je svaki zavoj, svaki znak, svaku sjenu koja je plesala pod uličnim svjetiljkama na kiši. Putovanje nikada nije trajalo više od 12 minuta.
Navečer 19. siječnja 2008., Lucas je napustio Chloein dom točno u ponoć nakon što je pogledao film i mirno večerao. Nakon što je započeo svoj sivi “Peugeot”, poslao je roditeljima poruku da će ih imati za deset minuta. To se nije dogodilo. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Petnaest godina ovaj je nestanak klasificiran kao vjerojatni bijeg ili samoubojstvo u šumi, unatoč potpunom nedostatku dokaza. Zatim je 2023.godine stručnjak za digitalnu forenzičku analizu secirao stari MIB-uređaj koji je pronašao u odjeljku na nadzornoj ploči napuštenog automobila. Ono što je pronašao u sirovim podacima uređaja promijenilo je sve. Brojevi nisu lagali i ispričali su zastrašujuću priču o toj noći. Priča koja je dokazala da Lucas nije nestao. Uklonjena je iz trezora.
U siječnju 2008.godine Lucas je imao 23 godine. Kad je bio na trećoj godini inženjerstva na Sveučilištu u Rennesu, njegovi najmiliji opisali su ga kao staloženog, metodičnog mladića sa strašću prema motociklima i elektroničkoj glazbi. Osam mjeseci hodao je s Chloe Morvent, studenticom književnosti koju je upoznao na studentskoj zabavi. Njihova je veza bila stabilna, bez većih sukoba.
Te siječanjske subote Lucas je proveo večer s Chloe u selu Plunier, tridesetak kilometara od Rennesa. Zajedno su kuhali, gledali akcijski film i razgovarali o svojim planovima za nadolazeće ljeto. Oko ponoći Lucas je obukao kožnu jaknu, poljubio Chloe na pragu i rekao joj s umornim osmijehom da će je nazvati sljedećeg jutra.
Točno u 0: 03 ujutro sjeo je u svoj sivi “Peugeot-206” s Finisterovom registarskom pločicom. Poslao je SMS poruku roditeljima koji su živjeli u obližnjem selu Kerglof, samo nekoliko kilometara niz županijsku cestu. Poruka je samo rekla da će biti na licu mjesta za 10 minuta. U to je vrijeme Lucas pohađao internetske tečajeve portugalskog jezika i slučajno upisao riječ na portugalskom, nakon čega se ispravio. Naizgled beznačajan detalj koji je kasnije postao ključni pokazatelj vremena za istražitelje.
Te je noći ledena kiša pogodila Bretanju, popraćena naletima vjetra koji su tresli putokaze i savijali grane drevnih hrastova koji su rasli uz glavnu cestu. Lucas je itekako znao ovu rutu jer je nekoliko mjeseci vozio nekoliko puta tjedno. Nikad mu nije trebalo više od 12 minuta da se vrati kući roditeljima. Trebao je proći kroz obiteljska vrata u 00:13. Ali to nikada nije učinio.
U nedjelju, 20.siječnja 2008. u 6:30 ujutro, Lucasov otac nazvao je policiju Kare-Pluge i prijavio nestanak svog sina. Drhtavim glasom objasnio je da je Lucas dan prije u ponoć napustio kuću svoje djevojke i da se nije vratio. Dežurni policajac zabilježio je osnovne podatke i obećao da će što prije poslati patrolu da pročešlja županijsku cestu.
U tako ranom satu nitko ne bi pomislio da će ovaj nestanak biti jedan od najalarmantnijih slučajeva u regiji. Dva Žandara krenula su na putovanje između Pluneura i Kerglofa kako bi vizualno pregledali rutu. Noću je kiša prestala, a nisko sivo nebo visjelo je olovnim velom nad bretonskim krajolikom.
Ceste su još uvijek bile mokre. Jarci su bili preplavljeni mutnom vodom, a na rubovima su ležale grane slomljene noćnim vjetrom. Policajci su vozili polako, pregledavajući svaki metar asfalta tražeći tragove klizanja, fragmente tijela ili znakove nesreće.
