U hladno Ožujsko jutro 2002.stanovnici malog sela u blizini Bremena čistili su staru garažu pokojnog pastora Roberta. Ispod guste, prašnjave cerade pronašli su zahrđali automobil. Kad su jedva podigli ceradu, seljani su se smrznuli od užasa.
Na registarskoj pločici starog “Volksvagena” nalazili su se brojevi koje su poznavali, brojevi vuka i Marthe Schmidt, bračnog para koji je nestao prije 17 godina. Unutar automobila nalazile su se njihove stvari, koferi s odjećom, putovnice, kamera. Pogledi uplašenih ljudi susreli su se. Svaki od njih imao je samo jedno pitanje.
Kako je ovaj automobil ušao u garažu vašeg tihog i pobožnog svećenika? U travnju 1985.godine život u selu je krenuo svojim putem. Vuk i Martha, mladi par, uputili su se u obližnje selo na vjenčanje Volfove rođakinje. Vožnja je bila kratka, samo pola sata niz napuštenu seosku cestu. Vrijeme je bilo sunčano, a par je bio sretan i pun iščekivanja.
Posljednji put viđeni su u lokalnom kafiću, gdje su nakratko zastali na kavi i sa sobom ponijeli bocu vina na poklon. Kad se Vuk i Martha nisu pojavili na vjenčanju, rodbina se zabrinula, ali u početku su to pripisali malim neugodnostima. Prošao je jedan dan, pa drugi, ali par se nikada nije pojavio.
Policija je započela opsežnu potragu. Šume, polja, ceste, rijeke – sve bezuspješno. Automobil je nestao bez traga kao i njegovi putnici. Činilo se da su supružnici jednostavno nestali u zraku. Seljani su nagađali. Neki su sumnjali da su kriminalci nestali, dok su drugi sumnjali da je par potajno pobjegao zbog obiteljskih prepirki.
Međutim, nije bilo činjenica. Život se postupno vraćao u svoj uobičajeni tok. Samo je Robert, lokalni svećenik, djelovao neobično uznemireno i nervozno. Često je izbjegavao razgovor o nestalim osobama i usmjeravao razgovor prema molitvi i pokori. U to se vrijeme činilo sasvim normalno jer je bio duhovna osoba.
Tijekom godina sjećanje na supružnike Schmidt izblijedjelo je, a pastor je nastavio služiti u svojoj maloj crkvi, uvijek spreman utješiti i pomoći seljanima. Nitko nije mogao zamisliti da on, tako cijenjena osoba, skriva neku mračnu tajnu. Kad su seljani pronašli automobil u garaži, vijest se odmah proširila.
Ubrzo su se policija, novinari i znatiželjnici okupili ispred župnikove stare kuće. Bilo je još više pitanja. Zašto je otac Robert zadržao automobil? Zašto je skrivao da je čak i izdaleka povezan s Volfom Schmidtom? Zašto je šutio toliko godina? Policija je pokrenula istragu.
U staroj kući svećenika pronađeni su dnevnici i pisma koja su osvijetlila događaje tih godina. Ispada da je otac Robert bio jako vezan za svoju obitelj, posebno za vuka, te da njegovo ponašanje u posljednjih 17 godina nije bilo ni približno tako besprijekorno kao što se činilo.
Postupno su mračne tajne postale poznate, a cijelo je selo obuzelo strah i znatiželja što bi još njihov naizgled pravedni Pastor mogao sakriti. Istražitelji su temeljito pregledali automobil i osobne stvari supruge Schmidt. U automobilu nisu pronašli očite znakove borbe ili nasilja.
Osobni predmeti bili su uredno složeni, kao da će se Vuk i Martha vratiti za nekoliko minuta. Samo blago zgužvane stranice putovnice i izblijedjele fotografije svjedočile su o prošlim godinama. Policija je počela ispitivati mještane. Ljudi su rado dijelili svoja sjećanja, ali nitko nije mogao reći ništa konkretno.
Sjećanja su bila ograničena na opće izjave poput “slatki par”, “nisam primijetio ništa sumnjivo”, “iznenada nestao”. No, što su istražitelji dublje kopali, to je postajala sve očitija umiješanost svećenika Roberta u nestanak rodbine. Robertovi dnevnici ispunjeni sitnim slovima bili su upečatljivi.
Zapisi su započeli mnogo prije nego što je par nestao i nastavili su se do posljednjih dana. Istražitelji u uvodnim redovima nisu pronašli ništa sumnjivo, samo reference na bogoslužje, bilješke o seoskom životu i kratka razmišljanja o vjeri i moralu. No, krajem 1980.ton se dramatično promijenio.
Robert je opisao svoje uzbuđenje prije vjenčanja svog rođaka Vuka. Nije odobravao ovaj brak jer je smatrao da obitelj ne odgovara njihovom spolu. Smatrao je da mora učiniti nešto kako bi spriječio vuka i Marthu da sudjeluju u ovom neprimjerenom događaju. Snimke su postajale sve uznemirujuće i isprekidane, kao da se Robert bori sa vlastitim mislima i osjećajima.
Dan prije nego što je par nestao, Robert je napisao: “moram ih zaustaviti. Bog je moj svjedok. Neću ništa učiniti s njima, ali to ne mogu dopustiti.” Tada je dnevnik prekinut na nekoliko dana. Sljedeći unos bio je kratak i tajanstven: “sad ste na sigurnom. Nitko ih neće pronaći. Bog će mi oprostiti jer sam djelovao u korist obitelji.”
Te su linije označile prekretnicu u istrazi. Istražitelji su shvatili da se ne bave jednostavnim zločinom, već nečim složenijim i nedokučivijim povezanim s unutarnjim uvjerenjima svećenika. Ali glavno pitanje i dalje je ostalo bez odgovora: gdje su bili supružnici i što im se dogodilo?
Policija je ubrzo otkrila i druge čudne detalje. U podrumu Robertove kuće pronađeno je nekoliko starih kofera s odjećom para. Stvari su bile čiste i uredno složene, ali na Volfovoj košulji pronađena je jedva vidljiva mrlja krvi. Ispitivanje je potvrdilo da je krv bila od vuka Schmidta. Bilo je sve više pitanja, ali još uvijek nije bilo odgovora.
Među stanovnicima sela je rasla napetost. Nisu mogli vjerovati da bi osoba kojoj su povjerili svoje tajne mogla učiniti tako nešto. Stanovnici su se počeli prisjećati sitnih detalja iz Robertova života koji su im se prije činili beznačajni: njegovih čudnih noćnih šetnji, odbijanja puštanja ljudi u garažu i podrum, njegovih upornih poziva na molitvu i pokoru.
Sada je sve to poprimilo prijeteće novo značenje. U međuvremenu, policija je nastavila pretraživati imanje i župni dvor, tražeći i najmanji trag koji bi mogao rasvijetliti sudbinu nestale supruge Schmidt. Ali svako novo otkriće samo je dodatno zamaglilo slučaj i učinilo misterij nestanka još mračnijim i zlokobnijim.
