Vjetar je počeo zavijati nepoznatom žestinom, kao da namjerava otkinuti cijelo selo s planinske padine. Zime u Valdemori oduvijek su bile oštre, ali ovo nije bila obična zima. Bio je to dah zvijeri.
Masivna drvena vrata Don Ramirove kuće otvorila su se uz oštar tresak, razbivši se o zid hodnika. Oblak ledenog snijega i krhotina u sekundama je prekrio dnevni boravak. Carmen, njegova susjeda, ispustila je srcedrapajući krik dok je čvrsto držala svoju prestravljenu unuku. Ramiro, najponosniji čovjek u gradu, bacio se na svoju ženu, štiteći je vlastitim tijelom dok je vjetar nailazio poput bijesne zvijeri, prevrćući namještaj, gaseći svijeće i ledeći sve unutra do kostiju. Bili su zarobljeni, a njihovi domovi, tvrđave o kojima su razmišljali, rušili su se poput kula od karata.
„Makni se!“ viknuo je ženski glas, čvrst i pun autoriteta koji nitko nije očekivao čuti u tom trenutku. Bila je to Elena.
Elena, udovica. Žena koju je cijeli grad posljednje tri godine nazivao “ludom”. Otkad je njezin suprug, Mateo, poginuo u navodnoj nesreći u šumi, Elena se izolirala. Dok su ostali susjedi nastavili sa svojim životima, ona je dane i noći provodila kopajući, ojačavajući i gradeći čudnu šupu u svom dvorištu koja je vodila do podzemnog skloništa. Svi su joj se rugali. Šaptali su joj iza leđa na gradskom trgu, govoreći da ju je tuga izludila, da gradi živu grobnicu.
Ali te noći, dok se činilo da će se kraj svijeta obrušiti na Valdemoru, ta smiješna mala kabina bila je njihova jedina nada.
Nije čekala da ih panika paralizira. Elena je podigla Carmeninu unuku u naručje, ne tražeći dopuštenje, i potrčala prema stražnjim vratima. Vani je dvorište bilo potpuni kaos. Svijet je postao zasljepljujuće bijel. Snijeg je bio gotovo do koljena, a zrak joj je rezao kožu poput tisuća sitnih noževa. Ostali su je slijedili, spotičući se, dahćući, vukući starije osobe i noseći ono malo što su uspjeli spasiti.
Stigli su do male drvene građevine. Elena je očajnički odgurnula lopatu i stari sanduk koji je skrivao ulaz, podigla teška vratašca skrivena u podu i otkrila koso stubište koje se spuštalo u tamu zemljinih dubina.
„Dolje, jedan po jedan! Brzo!“ naredio je, držeći vratašca nasuprot sili oluje.
Carmen je drhteći sišla s djevojčicom. Zatim je došla Ramirova žena, tiho plačući. Nakon nje, starija susjeda koja je jedva stajala na nogama. Vjetar je hučao sve jače; samo nekoliko metara dalje, stoljetni bor savio se gotovo do zemlje i konačno se iščupao s korijenom uz tresak koji je potresao cijelu planinu.
Elena je brojala sa srcem u grlu. Osam… devet. Još dvije.
Ramiro je gurao Tomasa, seoskog kovača, prema ulazu. Tomás je stajao ukočen, prazno zureći u prazno.
„Sine moj!“ vikao je Tomás, pokušavajući se izvući iz Ramirovog stiska. „Moj sin Ivan nije ovdje! Izašao je zaključati štalu!“
Elena je osjetila kako joj se želudac steže.
„Prije koliko vremena?
“ „Ne znam! Deset minuta!“
Deset minuta u toj oluji značilo je smrt. Tlo se ponovno zatreslo, signalizirajući da planina popušta. Elena je pogledala mračno sklonište, zatim bijelu, ubojitu padinu i konačno u Tomásove oči. U njima je vidjela isti sirovi, nepatvoreni očaj koji je i sama osjetila onog dana kada su joj predali beživotno tijelo njezina muža. Bez oklijevanja je predala svjetiljku Ramiru.
„Uvedi ih sve unutra i zatvori vratašca ako se ne vratim za pet minuta“, izjavila je i prije nego što ju je itko mogao zaustaviti, potrčala je prema bijelom ponoru.
Tomás ju je slijedio, dozivajući sinovljevo ime. Stigli su do stare kamene štale, čiji se krov već napola urušio. Unutra, ispod teške drvene grede koja je popustila, ležao je Ivan, jedva sedamnaestogodišnjak. Lice mu je bilo prekriveno krvlju, a noga mu je bila zarobljena pod nemogućim kutom. Elena i Tomás podigli su gredu taman toliko da izvuku dječaka, a on je zaurlao od boli.
U tom točnom trenutku, s vrha se začuo dubok, rezonantan urlik. Nije to bio vjetar. Bila je to sama planina koja se urušila.
“Bježite!” vrisnula je Elena.
Tomás je podigao sina na ramena. Jedva su prešli pola puta kad je lavina snijega, blata i trupaca odnijela štalu iza njih, izbrisavši je. Sila udara ih je silovito odbacila. Elena se prevrtala kroz snijeg, dezorijentirana, osjećajući kako joj zrak napušta pluća, sve dok je snažna ruka nije zgrabila za jaknu i povukla je sa sobom. Bio je to Ramiro, koji je neposlušno otišao van da ih potraži.
Trčali su posljednjim snagama i doslovno se bacili kroz otvor u sklonište baš kad je brutalna masa snijega potpuno zatrpala Eleninu kuću, zauvijek izbrisavši njezin prijašnji život. Ramiro je uspio zatvoriti vrata iznutra uz oštar tresak.
Tama ih je obavila. Činilo se kao cijela vječnost, sve što su mogli čuti bio je plač djevojčice, isprekidano disanje preživjelih i tupo bubnjanje apokalipse iznad njih. Preživjeli su ubojitu zimu. Ali kada je Carmen upalila staru uljanicu i zlatno svjetlo obasjalo zidove skloništa, svi su odjednom shvatili da Mateo nije sagradio ovo mjesto da ih zaštiti od oluje. Bili su sigurni od vjetra, da… ali prava noćna mora tek je počela.
Sklonište je bilo iznenađujuće prostrano i čvrsto. Ojačani drveni zidovi izdržali su težinu zemlje i snijega bez škripanja. Police su bile nagomilane staklenkama konzervi, vrećama krumpira, kanisterima čiste vode, debelim pokrivačima, suhim ugljenom i starom željeznom peći u jednom kutu. Sve što je selo okrutno ismijavalo sada je bilo jedino što ih je održavalo na životu.
Nitko nije rekao ni riječi. Napetost i šok učinili su zrak gustim. Tomás je zagrlio svog sina Ivana, koji je drhtao od boli i vrućice, dok mu je Carmen stavljala udlagu na slomljenu nogu komadima drveta i tkanine. Ramirova žena plakala je, sklupčana pod pokrivačem.
„Spasila si nam živote, Elena… sve naše“, šapnula je Carmen, stišćući joj ruku snagom koja je izražavala čisto žaljenje.
Elena nije odgovorila. Pogled joj je bio uprt u predmet koji je virio ispod peći, napola skriven pod prašnjavom ceradom. Bila je to teška metalna kutija. Savršeno ju je prepoznala. Bila je to Mateova kutija s alatom. Kutija koju je uvijek držao zaključanu u svojoj radionici i nikada joj nije dopuštao da je otvori.
Polako se približila, kao da je predmet živ. Brava je bila provaljena i slomljena, što je ukazivalo na to da ju je netko, vjerojatno sam Mateo u svojim posljednjim danima očaja, otvorio na silu. Elena je podigla metalni poklopac. Škripavi zvuk natjerao je sve u bunkeru da se okrenu prema njoj.
Unutra nije bilo alata. Bile su tu detaljne topografske karte šume, udubljeni džepni sat, stari isječci iz novina i, na dnu, debela papirnata omotnica s jednom riječju napisanom u sredini: „Elena“.
Prsti su joj počeli snažno drhtati.
„Je li ovo muževljevo?“ upitao je Ramiro, prilazeći korak bliže, blijedog lica na svjetlu ulične lampe.
Elena je bez riječi kimnula. Pažljivo je otvorila omotnicu. Unutra je bilo nekoliko listova papira napisanih Mateovim užurbanim, neujednačenim rukopisom i fotografija. Kad su joj oči pale na sliku, osjetila je kako pod skloništa nestaje pod njezinim nogama.
Bio je to Mateo. Ali nije bio sam. Pored njega, držeći se za njegovu nogu s izrazom krajnjeg užasa, bio je mali dječak, star oko osam godina, s prljavocrvenim šalom i čađom na licu. Iza njih bila je silueta ruševne kolibe koju Elena nikada prije nije vidjela. Okrenula je fotografiju. Na poleđini, napisana gustom crnom tintom, bila je poruka koja joj je zaledila krv više od snijega vani: „Ako mi se išta dogodi, pronađite dječaka prije nego što ga oni pronađu.“
„Što to znači? Tko su oni?“ upita Tomás, ostavljajući sina na trenutak.
Elena proguta knedlu, osjećajući knedlu trnja u grlu, i počne naglas čitati pismo. Njezin glas, isprva krhak, postupno je poprimio ledenu tvrdoću.
„Ljubavi moja, ako ovo čitaš, to je zato što ti nisam mogla reći u lice i zato što su se moji najgori strahovi ostvarili. Ono što se dogodilo na planini nije bila nesreća. Mjesecima pratim trag u šumi. Isprva sam mislila da su krivolovci, ali tragovi se nisu poklapali. Kamioni se u ranim jutarnjim satima penju sjevernom stranom, prema starim, napuštenim rudnicima ugljena. Ne traže minerale, Elena. Skrivaju se i prevoze ljude. Djecu. Prije dva tjedna pronašla sam ovog malog dječaka blizu potoka. Smrzavao se, bježao je. Samo je stalno ponavljao jednu riječ: ‘podrum’. Sakrila sam ga u ovo sklonište koje sam sagradila. Mislila sam da će ovdje biti siguran dok ja idem u glavni grad po pomoć. Ali pronašli su me. Netko iz našeg sela ih je obavještavao o mom kretanju.“
Tišina u bunkeru postala je apsolutna, zaglušujuća. Nitko se nije usudio ni disati. Koncept mirnog, slikovitog grada upravo je bio pokoljen pred njihovim očima.
Elenino je čitanje naglo prestalo. Očima je preletjela preko posljednjeg retka stranice i polako podigla pogled prema čovjeku ispred sebe.
„Ako se ne vratim, ne vjeruj nikome. Pogotovo Ramiru.“
Svi su se pogledi okrenuli prema vlasniku trgovine željeznom robom. Ramiro je napravio korak unatrag, udarivši u policu, širom otvorenih očiju.
„Što…? Ne!“ uzviknuo je Ramiro, podižući drhtave ruke. „Nisam ništa učinio! Kunem se Bogom!“
„Mateo je napisao tvoje ime“, rekla je Elena, a glas joj nije bio pitanje, već rečenica.
„Posvađali smo se, da! Cijeli grad je znao! Htjela sam kupiti njegovu zemlju na sjeveru, a on je odbio. Ali nisam ga ubila. Nisam znao ništa o nekoj djeci!“ Ramiro je počeo plakati od muke, padajući na koljena. „Elena, slušaj me… tjednima prije njegove smrti, neki muškarci u odijelima došli su u moju trgovinu. Platili su mi mnogo novca samo da im kažem koji su susjedi otišli na planinu. Bili su opasni ljudi. Prijetili su da će ozlijediti moju ženu. Bio sam kukavica, šutio sam iz straha, ali kunem se da nisam znao što rade u rudnicima!“
