“BOLI ME… PRVI PUT SAM OVDJE.”
Matej je bio paraliziran kad je čuo ovaj šapat u mraku, nije mogao ni zamisliti da ta fraza neće samo pokvariti bračnu noć… ali otkrit će mu tako prljavu istinu koja će mu zauvijek promijeniti život.
Kerozinska svjetiljka jedva je osvjetljavala unutrašnjost vikendice.
Sve ostalo bilo je uronjeno u sjenu.
Izvana je vjetar puhao iznutra, lupajući po starim daskama kao da netko želi provaliti unutra.
Bilo je to ljeto 1872.godine, na osamljenoj farmi nekoliko kilometara od Campina Grande, duboko u Paraibi.
Mateus Andrade, četrdeset i tri godine, bio je udovac dvanaest godina.
Dvanaest godina radio je do iznemoglosti, ne razmišljajući ni o čemu.
Dvanaest godina jeli su u tišini.
Spavali smo sami.
Više su se družili s konjima nego s ljudima.
Četiri dana ranije, Isadora je stigla iz Recifea u prašnjavom vagonu.
Imala je dvadeset i dvije godine.
Bila je premlada da bi izgledala tako staro.
Vjenčali su se sporazumno.
Nema tulumarenja.
Nema glazbe.
Nema ljubavi.
Samo se potpišite pred svećenikom i obećajte da ćete početi ispočetka.
Matej je mislio da je njezino drhtanje normalno.
Da bi se svaka žena uplašila prve noći s muškarcem kojeg jedva poznaje.
Ali kad se približio, primijetio je nešto zbog čega mu je naježila koža.
Isadora nije bila nervozna.
Bio sam prestravljen.
Leđa su mu bila napeta.
Ruke ga nisu pokušavale zagrliti.
Pokušali su se obraniti.
Kao da vaše tijelo već zna što slijedi.
– Smiri se… – promrmljao je Matej, u prsima mu se povećavao osjećaj nelagode.
Zatim je izgovorila tu frazu.
Toliko nisko da ga je zamalo otpuhao vjetar.
– Boli… prvi put sam ovdje.
Matej se namrštio.
Nešto mi nije išlo u glavu.
Prije nego što je brak prihvaćen, u Recifeu su se čule glasine.
Prljave glasine.
Djevojka “više nije bila čista”.
Stoga ju je očuh želio oženiti što je prije moguće.
Nitko to nije pitao kad je žena, slomljena, došla do oltara.
Matej je odstupio korak.
A onda je vidio.
U treperavom svjetlu svjetiljke, tamne mrlje pojavile su se na njezinoj koži ispod tanke tkanine spavaćice.
Modrice.
Neki su žućkasti.
Ostali su ljubičasti.
Ostali su gotovo crni.
U mojim rukama.
Na njegovim ramenima.
Na zapešćima.
Stari otisci stopala.
Nedavne procjene.
Znakovi da je netko patio mnogo puta.
– Tko ti je to učinio? – pitao je, njegov se glas više nije mogao prepoznati.
Isadora je odgovorila nekoliko sekundi.
Ostao je bez daha.
Oči su joj se ispunile suzama.
Ali nije plakala kao uplašena mladenka.
Plakao je poput čovjeka koji je godinama zadržavao vrisak.
U očaju se prevrnuo na drugu stranu i pogledao dolje.
– Moj očuh… napokon je šapnuo Joakim Ferraz.
To je ime palo poput kamena s duše.
Matej je osjetio kako se u njemu kreće nešto mračno.
– Otkad? pitao je.
Isadora je stisnula usne.
Potresla se.
Zatim je otvorio usta…
Ali ono što je rekla nije bilo najgore.
Najstrašniji je bio zvuk koji je uslijedio ubrzo nakon toga.
Tri suha kucanja na vratima.
Jedan.
Dva.
Tri.
Matej se odmah okrenuo.
Vani, kroz zavijanje vjetra i udaljeni lavež pasa, u noći se začuo muški glas:
– OTVORI, ISADORA! ZNAM DA SI OVDJE!
Matej je osjetio kako mlada žena hvata jedro, kao da joj duša curi iz ruku.
A kad je prepoznao ime koje je glas vrisnuo sljedeće, krv mu se smrznula u žilama.
– OTVORI ODMAH! ja sam… JOAKIM FERRAZ!
Je li je slijedio na kraj svijeta?
Što ste joj željeli učiniti sada kad je već bila udana za drugog muškarca?
I što je Matej bio spreman učiniti da to zaustavi?
Što se dalje dogodilo?
Matej nije odmah odgovorio.
Stajao je nepomično, zureći u drvena vrata koja su drhtala od vjetra… a sada od kucanja.
Ali nešto se u njemu već promijenilo.
Više nije bio umorna osoba koja je prihvatila život kakav jest.
Više nije bio tihi udovac koji je bježao od vlastitih osjećaja.
Te noći, prvi put nakon dvanaest godina… osjetio je bijes.
Čisti bijes.
Ravno.
Pošteno.
Iza njega je Isadora zadrhtala.
– On… ulazi… šapnuo je gotovo nečujno.
Matej se polako okrenuo prema njoj.
Oči mu više nisu bile kao prije.
– Nitko neće ući bez mog dopuštenja.
Opet su se čuli udarci.
Jače.
Isadora! NEĆU VIŠE PITATI!
Matej je prišao zidu, uzeo pušku koja je visjela iznad ugašenog kamina i mirno provjerio je li napunjena.
Bio sam.
Iza njega je znojni konj i konop koji visi sa sedla.
Čini se da je spreman nekoga uzeti silom.
Pogledi dvojice muškaraca susreli su se.
– Tko ste vi? – Hoakim Je Gunđao.
Matej nije odmah odgovorio.
Samo je otvorio vrata šire i imao je pušku u rukama.
– Njen muž.
Tiho.
Vjetar je puhao sve jače.
Hoakim je malo zaoblio oči… a onda je ispustio kratak, nepristojan smijeh.
Muž? – pljunuo je. – To je štetno za brak. Samo sam došao uzeti ono što je moje.
Matej se nije pomaknuo.
– Ovo nije tvoje.
– Uvijek je bilo tako, usprotivio se Joakim, koračajući naprijed.
Puška se malo podigla.
Nema prijetnje.
Ali u redu je.
– Još jedan korak… i nećeš se vratiti istim putem.
Joakimov pogled je postao dosadan.
Na trenutak sam pomislio da će krenuti dalje.
Ali onda…
Tišina koja je uslijedila bila je vrlo različita.
Teže.
Stvarnije.
Matej je naslonio pušku na zid.
Stao je leđima okrenut Isadori i duboko udahnuo.
Kao da imate sve organizirano u sebi.
Vraća se, rekla je isprekidanim glasom.
Matej se okrenuo.
– znam.
Spustila je pogled.
– Uvijek se vraća.
Matej joj je prišao.
Zaustavio se na dobroj udaljenosti.
Nije.
Nije je prisiljavao.
– Ne ovdje.
Iznenađeno je podigla pogled na njega.
– Ovdje… drugačije je.
Isadora je šutjela.
Prvi put su se pojavile sumnje u njezin strah.
I možda… vrlo slaba nit nade.
Sljedećih dana Matej se nije odmarao.
Ojačao vrata.
Popravio ogradu.
Razgovarao sam s dalekim susjedima.
Posjetio je svećenika.
I prvi put nakon mnogo godina otputovao je u obližnji gradić kako bi razgovarao sa zamjenikom.
Nije bio opširan.
Ali bilo je lako.
– Ako se ta osoba pojavi… neće doći u miru.
Zamjenik šerifa, naviknut na rješavanje jednostavnih prepirki, shvatio je da postoji nešto ozbiljnije.
– Želite li podnijeti žalbu?
Matej je na trenutak razmislio.
Zatim je kimnuo.
Želim biti siguran da joj se više nikada neće približiti.
Zbogom…
Na farmi je Isadora polako počela disati.
Prvog dana jedva je napustio sobu.
U drugom je pomagao u pripremi hrane.
Treći… izašao je u dvorište.
Sunce mu je dodirnulo lice.
Zatvorila je oči.
Bilo je to kao da sam osjetio nešto što nisam osjećao godinama.
Sloboda.
Ali prošlost nije tako jednostavna.
Noću se još uvijek budila u strahu.
Na najmanju buku postajala je sve tiša.
Nastavio je izbjegavati kontakt.
I Matej… poštujte sve granice.
Nikad to nije prisilio.
Nikad nije došao nenajavljen.
Nikad na to nije gledao kao na nešto što mu pripada.
I ovo… malo po malo… slomio je nešto u njoj.
Nešto davno.
Nešto bolno.
Tjedan dana kasnije, Joakin se vratio.
Ovaj put, međutim, nisam bila sama.
S njim su bila dva muškarca.
Konj.
I isti izraz vlasništva.
Ali sada… ostali su čekali.
Matej nije bio sam.
Dva naoružana susjeda.
Na Hoakimovo iznenađenje, to je bio glasnogovornik policije.
“Gotovo je, Joakin”, rekao je zamjenik. – Ne približavaš se toj ženi.
Hoakim se nasmijao.
Zauvijek.
Prošli su mjeseci.
Život se promijenio.
Polako.
Ne žuri.
Kao da je sve to istina.
Isadora se počela smiješiti.
Isprva mala.
Jedva primjetna.
Onda… upaljač.
Otvorenije.
Naučio je kako se brinuti za vrt.
Kuham kako mi se sviđa.
Smijte se jednostavnim stvarima.
I jednog dana…
Ne shvaćajući to…
Sjeo je pored Mateja.
Svojom voljom.
Ne brini.
Ne povlačite se.
Šute.
Sunce zalazi ispod horizonta.
Hvala, rekla je tiho.
Matej je bio zadovoljan.
– Ne moraš mi zahvaljivati.
Nasmiješila se.
– da.
Stanka.
Vratila si mi život.
Matej je polako reagirao.
– ne… ti koji si imao hrabrosti ostati.
Pogledala ga je.
I prvi put…