Pogledaj mi ruke. Malo se tresu, zar ne? Oni rade svoj posao već 85 godina. Ali te iste ruke, prekrivene mrljama i borama, jednom su kopale smrznutu zemlju Ukrajine u potrazi za trulim krumpirom i gladile lice čovjeka kojeg je cijeli svijet naučio mrziti.
Nisam naglas izgovorila njegovo ime 60 godina. Ni šapatom ni molitvama [glazba] prije spavanja. Strah je bio jači od vjere. Bojala sam se da će zidovi čuti da će susjedi posumnjati da će me moj vlastiti sin gledati s gađenjem. Kažu da mogu preživjeti. Ali da bih preživio Sovjetski Savez nakon rata, morao sam pribjeći tako teškim lažima da mi je savio leđa jače od bilo kojeg napornog rada.
Danas (glazba) reći ću istinu. Ne zato što se ispričavam, već zato što smrt sjedi na stolici pored mene i čeka, a to ime ne mogu ponijeti sa sobom (glazba) u grob. Prije nego što sam postao zatvorenik 412, bio sam samo čovjek. Imao sam 18 godina, [glazba] i živio sam u selu u blizini Kijeva.
Naš život nije bio lak, nikad nije bio takav. Rad na terenu bio je težak. Leđa su me boljela od zore, ali vjerovao sam u budućnost. [Glazba] sjećam se mirisa raženog kruha koji je moja majka Tatiana pekla [glazba] u petak. Sjećam se smijeha mog oca Nicholasa kad se vratio iz odreda.
nismo znali što je fašizam, nismo znali što je rasna mržnja. Znali smo za žetvu, zimu i stare pjesme koje su se pjevale na vjenčanjima. Sve se promijenilo u lipnju 1941. Rat nije počeo kao u propagandnim filmovima koje je drug Staljin naredio da se prikazuju u gradskom kinu.
Nije imala junaštva, bila je bučna i prljava. Prvo je zazvonila [glazba] aviona koji su zujali poput divovskih osa, a zatim je izbio požar, Crvena armija za koju su nam rekli da je nepobjediva povukla se, [Glazba] je podigla prašinu i uhvatila strah. A onda su došli Nijemci. u početku su neki susjedi mislili da bi bilo bolje da nas oslobode boljševičkih komesara.
Kakva gorka glupost. Nisu nas gledali na način na koji osloboditelji gledaju na oslobođene. [Glazba] gledali su nas onako kako farmer gleda životinju, [glazba] koja bi mogla biti korisna prije klanja. Život mi je prekinut u utorak ujutro, [glazba] u proljeće 1942. Oglasi su bili zalijepljeni na stupove.
Svi radno sposobni mladi ljudi morali su se prijaviti za prisilni rad u Njemačkoj. rekli su da je to privremeno i da ćemo biti dobro tretirani. Moj otac [Glazba] pokušao me sakriti u podrumu ispod vreća s repom, ali vojnici su, uz pomoć lokalne policije, [glazbe], ljudi iz naše zemlje koji su izdali svoje rođake, pretraživali kuću [Glazba], kuću po kuću.
Kad me vojnik povukao za ruku, vidio sam kako moj otac pada na koljena i moli. To je bio posljednji put da sam mu vidio lice. Udarac kundak puške u glavu, koji je dobio [glazba], još uvijek zvuči mi je u ušima kad u kući je previše tiho. oni su odvezli nas na kolodvor. Nismo imali karte ni kofere.
Samo ono što smo nosili. Nosila sam sivi vuneni kaput i šal koji mi je dala baka. Bilo nas je stotine, možda tisuće mladih ljudi natrpanih u stočne vagone. Bila je to mješavina stare piljevine. panika zbog osušenog urina i kiselog znoja. Kad su se teška drvena vrata spustila i zatvorila, pao je potpuni mrak.
Bili smo s Ordinom u metalnoj limenci, bez zraka, bez svjetla. Putovanje je trajalo tjednima [glazba] ili danima. Vrijeme je nestalo u zraku. Vlak se zaustavio i vikali smo na vodu. Ponekad bi bacili kantu na nas, a mi bismo se borili kao ludi [Glazba] i gutali mutnu tekućinu. Vidio sam kako čovjek [glazba] nestaje u tom vagonu.
Pored mene je bila djevojka po imenu Katja iz obližnjeg sela. Bila je snažna, zdrava, ali trećeg dana prestala je razgovarati. U kutu je tip koji je umro od gušenja ili žeđi, ne znam [glazba]. Njegovo je tijelo ostalo tamo, naslonjeno na noge drugih živih, jer nije bilo mjesta za njega [glazbu].
Vozili smo se s mrtvima. Svaki put kad je vlak udario u vlak, pomislio sam na svoju majku. Je li se [glazba] molila? Je li znala da sam žedna? Pokušao sam se i moliti, [Glazba] Ali riječi su mi se zaglavile u suhom grlu. Činilo mi se da se spuštamo, spuštamo u pakao i da je Bog ostao u Ukrajini.
[Glazba] kad su se vrata napokon otvorila, sunčeva svjetlost nas je rezala u oči poput noža. Bili smo [glazba] u Njemačkoj. Nismo znali točno gdje, ali zrak je bio drugačiji, hladniji, a [glazba] metalik. Iz vagona su nas izbacili vriskovi na jeziku poput lajanja: “raus! Rouse! Schnell.”Njemački ovčari, ogromni i crni, ogoljeli su zube, a vojnici su ih u besprijekornoj uniformi držali na kratkim povodcima [glazba].
