Neočekivano sam otišao u njegov sanatorij. Žurno sam se spakirala, samo na jednu noć, bacila džemper i torbu za šminku u torbu, istu onu koju sam uvijek nosila sa sobom na kratka putovanja. Htjela sam ga iznenaditi, vidjeti njegovo iznenađeno lice kad pokucam na vrata.
Recepcija je bila tiha, mirisala je na kavu i deterdžent. Iza pulta sjedila je mlada djevojka u bijeloj košulji, prelistavajući nešto na računalu. Nazvala sam ime i rekla da sam došla kod muža.
Nekoliko je puta kliknula, namrštila se, a zatim se ljubazno nasmiješila.
Soba za vas i njegovu suprugu, rekla je mirno.
Na trenutak sam pomislio da sam pogrešno čuo. Da govorimo o nekoj kratici, formalnosti, riječi bačenoj bez oklijevanja. Stajala sam s rukom naslonjenom na pult, osjećajući hladnoću pulta ispod prstiju.
– Da, odgovorio sam nakon nekog vremena. – Ja sam mu žena.
Tajnica me pažljivije pogledala, kao da me uspoređuje s nečim na ekranu. Osmijeh joj je lagano problijedio.
– Ah … u tom slučaju moram još nešto provjeriti.
I već tada sam shvatio da ovo iznenađenje nije za njega.
Recepcionar je okrenuo monitor u svom smjeru i počeo nešto provjeravati, a ja sam stajala nepomično, osjećajući kako se zrak zgušnjava. U sanatoriju je vladala ta karakteristična tišina, prekinuta samo kucanjem tipkovnice i dalekim zvukom dizala. Netko je iza mene pročistio grlo, netko drugi pitao je za sat večere. I pogledao sam njezine ruke, nokte obojene u svijetlu boju i pomislio da ću uskoro čuti nešto što se ne može vratiti.
Žao mi je, rekla je napokon tiše. – Vidim da je soba rezervirana za vas i … drugu osobu. Podaci o ženi su različiti.
Nisam pitala “koji drugi”. Nisam pitao”što to znači”. Bio je dovoljan samo jedan pogled, lagano oklijevanje u njezinu glasu. Bilo je dovoljno da me ne pogleda u oči.
Zahvalila sam. Ne znam zašto. Okrenuo sam se i izašao u hodnik noseći torbu koja mi se odjednom činila smiješno teškom. Sjeo sam u stolicu ispod prozora. Kroz staklo se vidio vrt, ljudi su polako hodali, u trenirkama, sa šalicama čaja u rukama. Liječenje. Mir. Liječenje. Sve što je trebalo biti pozadina moje male geste nježnosti pretvorilo se u tuđi krajolik.
Imam telefon. Nisam ga zvala. Nisam htjela čuti njegov glas u ovom trenutku. Sjetio sam se kako je rekao da sanatorij “nije ništa zanimljivo”, da su “samo postupci i tišina”, da će mu “biti dosadno”.
Sjetila sam se kako me zamolio da ne dolazim jer “to je besmisleno jer se ionako nećemo vidjeti.” Tada sam to smatrao razumnim. Sad je zvučalo kao upozorenje koje nisam htjela razumjeti.
Vratila sam se kući istog dana. Nema razgovora, nema objašnjenja. Spakirala sam torbu i otišla prije nego što se uspio vratiti s postupka. U vlaku sam pogledao svoj odraz u staklu i pokušao prepoznati ženu koja je ujutro vjerovala u iznenađenja.
Kad je nazvao navečer, nisam se javila. Kad je napisao da se ” nešto dogodilo?”isključila je telefon. Znala sam da će, ako ga pustim da govori, započeti prijevod, verzije, poluistine. I nisam bila spremna ni za jedno od njih.
Sljedećih dana ponašao sam se nekako rame uz rame. Išao sam na posao, išao u kupovinu, odgovarao na pitanja, ali sve je bilo kao iza stakla. Prijatelji su ga pitali kako se osjeća, pomaže li sanatorij. Kimnula sam. Rekla sam: “da, naravno.” Još nisam znala što da kažem.
Vratio se tjedan dana kasnije. Stajao je na vratima s kovčegom, preplanuo, kao da se odmarao. Pokušao se nasmiješiti. Stajao sam u kuhinji i nisam se micao.
Moramo razgovarati, rekao je.
– Znam, odgovorio sam.
Razgovor je bio kratak. Rekao je da je to “pogrešno”, da je “to bila pogreška”, da “sam ne zna kako se to dogodilo”. Da je i ova žena” bila u sanatoriju”, da su” počeli razgovarati”, da je”to izmaklo kontroli”. Slušao sam i razmišljao samo o recepcionaru, o njezinu pogledu, o ovoj jednoj frazi: “ove su žene različite.”
Zamolila sam ga da se iseli. Bez vikanja, bez drame. Skupljao se sporije nego inače. Ostavio je nekoliko stvari. Kao da je računao da je to privremeno.
Prošla su tri mjeseca. Vrijeme koje je istodobno prolazilo presporo i prebrzo. Navikla sam se na tišinu u stanu, na jutra bez njegovih koraka, na večeri kad nitko nije pitao što je za večeru. Ponekad sam se uhvatila kako mu želim poslati poruku. Ponekad-da lakše dišem.
Jednog popodneva pozvonio je na vrata. Stajao je na pragu, bez kofera, bez ikakvog plana. Samo on. Izgledao je gore nego kad je otišao. Izgubio sam težinu. Imao je tamne oči.
Mogu li ući? – pitao je.
Sjedili smo za stolom, istim onim na kojem smo toliko puta večerali. Dugo je govorio. Da mu je žao. Izgubio je sve. Da je to bila pogreška, i moje utočište, Lugansk. Što sada već zna. Da me voli. Da ako mu dam još jednu priliku, nikad me više neće povrijediti.
Slušala sam i osjećala kako se dvije sile sudaraju u meni. Jedna se sjećala zajedničkih godina, smijeha, svakodnevice. Druga je recepcija, Monitor je okrenut u mom smjeru, tuđe prezime na riječ”supruga”.
– Ne znam-napokon sam rekao. I to je bila jedina istina koju sam si mogao priuštiti.
–
Gledao me s nadom, kao da je ta riječ obećanje. I znala sam da će, čak i ako ga pustim unutra, ova slika ostati sa mnom zauvijek. Da postoje stvari koje se mogu oprostiti, ali se ne mogu oživjeti kao da se nikada nisu dogodile.
Zatvorila sam vrata za njim, tražeći da mi daju vremena. Ostala sam sama u stanu koji je opet bio samo moj. I do danas ne znam hoće li se to “ne znam” jednog dana pretvoriti u “da” ili “ne”. Znam samo da me to iznenađenje u sanatoriju uvijek promijenilo.