Prvo sam osjetio nešto čvrsto pod prstima, glatki karton deblji od računa iz pekare. Izvadio sam list presavijen u tri dijela iz unutarnjeg džepa. Logotip na vrhu je butik hotel uz rijeku, takav iz “vikenda za dvoje”.
Ispod: paket “ljubavna priča” – apartman, kasna odjava, degustacijska večera za dvoje, boca prošeka u sobi, doručak 92. Datum: prošli četvrtak, kada je “ostao na večeri s klijentom”.
Ispod je sitnim slovima natpis: “buket od 15 ruža-u sobu 204.” Na poleđini konobara pisalo je: “hvala, gospodine Peter.”
Sjeo sam na rub kade, kao da su koljena odjednom zaboravila čemu služe. Na trenutak sam pomislio da je to tuđi račun, možda greška. Ali ime je bilo naše, i njegov telefonski broj. Voda u bubnju počela je bubnuti, kao da briše nešto više od prašine s Tkanina.
Odložio sam jaknu na perilicu rublja i otišao u kuhinju. Stavila sam račun na stol kao netko nepozvan koji je ušao u kuću i sjeo u centar. Sam telefon sugerirao je riječi: “Tko je to?”Zašto si to učinio?”Kad ste stigli?”. Umjesto da pišem, napravila sam čaj i gledala ga kako isparava dok čaj nije bio topao i ništa se u meni nije ohladilo.
Navečer se vratio, kao i uvijek. Tipke su kliknule, kaput je visio” na trenutak”, osmijeh je ubrzao pola tone.
– Hladno ti je? pitao je, dodirujući dlan. – Upalit ću grijač u dnevnoj sobi.
– Ne, odgovorio sam.
Račun je cijelo vrijeme bio na stolu, prekriven novinama. Mogla sam je pomaknuti jednim potezom. Nisam to učinila. Umjesto toga, pitao sam gluposti: prometne gužve, pismo računovođe, je li vodoinstalater zvao. Odgovorio je glatko dok se naučena lekcija ponavlja. Pogledala sam mu lice i pokušala pronaći liniju koja nedostaje: “a u četvrtak…”.
Kad je otišao pod tuš, gurnuo sam račun ispod magneta na hladnjaku tako da je ugao s logotipom hotela stršio. Djetinjasto? Limenka. Htjela sam vidjeti hoće li primijetiti. Ili će mu srce posustati, ili će mu se pogled spotaknuti. Izašao je iz kupaonice, posegnuo za vodom, pogledao prema hladnjaku i … ništa. Htio sam vrisnuti da vidim ovaj nedostatak reakcije poput neona, ali imao sam čep od leda u grlu.
Sutradan sam nazvao Evu. Diši, rekla je. – Učinit ćeš nešto, ali ne večeras. Ne donosite odluku na vrelištu.
– Ali ovo nije izgorjela juha, prosiktala sam… nešto što ima 204 u sobi.
U glavi tjedna, poput slajdova: njegov “A – Lister”, A-lister “ostat ću duže”, njihov miris nije moj, nije naš, samo neki stranac koji je doveo do njegovog kaputa. Riječi koje su zvučale ispravno i stanke u kojima je istina živjela.
U petak u sedamnaest napisao je:”ne čekajte s večerom, usput ću nešto pojesti.” Odgovorio Sam: “Dobro.i onda:”idem u kino s Evom”. Nisam išla u kino. Otišla sam u hotel. Htjela sam vidjeti zgradu koja zna njegovo ime bolje od mene.
Fasada je bila toplo osvijetljena, recepcija je bila preslatka, tepih je bio premekan da bi čuo vlastite korake. Sjeo sam na kauč pored pulta s mapama. “Večera uz svijeće”, “obljetnice”, “iznenađenja”. U mapi fotografije sobe 204.
Prepoznala sam crvenu stolicu s računa-glup detalj, a ipak mi je ušla pod kožu poput iverja. Recepcionar je pitao postoji li nešto za pomoć. Nasmiješila sam se i rekla::
– Čekam muža.
Prvi put nakon dugo vremena koristio sam tu riječ kao mač.
U devetnaest i petnaest vidio sam ga na vratima. Ušao je sa ženom. Visoka, tamna kosa, ogrtač vezan. Hodali su blizu, ali nisu se držali za ruke. Samo su imali poglede koje je nemoguće kupiti u paketu”ljubavna priča”. Srce mi je počelo zvoniti u ušima poput dizala koje se zaustavlja između katova.
Ustala sam. Prišao je recepciji. Razmijenili su riječi koje nisam čuo, samo ritam: dvije osobe, stan, karta. Tada sam učinila nešto što ni sama nisam znala. Došla sam.
– Peter, – samo sam rekao.
Okrenuo se. Vidjela sam kako mu krv curi s lica.
– Katja… šapnuo je. – Nije.…
– Prosecco, ruže, kasni odlazak. 204, zar ne?
Žena nije skidala pogled, što je bilo najčudnije. Pogledala me ravno, bez slavlja.
Žao mi je, rekla je tiho. – Mislila sam… što već znate.
– Sad znam, odgovorio sam joj. – I želim čuti što će mi reći. Ne ti.
Izašli smo van. Noć je mirisala na rijeku i neku neobičnu novost.
Nije trebalo izgledati ovako, započeo je.
– Reci istinu, u jednoj rečenici. Prije trčanja u “teško je”.
Neko je vrijeme stajao poput čovjeka koji je izgubio jezik.
Nestao sam iz vida, napokon je izdahnuo. -A kad me netko primijetio, otišao sam tamo gdje sam se bolje vidio.
Iznenadilo me što nije rekao “to nije izdaja”. Da sam umjesto izgovora dobio ponudu poput noža: oštru i iskrenu.
– Što sad? – hoćeš li završiti večeras? A sutra ćeš mi donijeti kavu u krevet kao da se ništa nije dogodilo?
Pogledao je vrata hotela, a zatim i mene.
– Mogu ući i završiti laž. Također mogu poći s tobom i završiti istinu. Ne mogu obećati da ću to popraviti. Mogu obećati da ću prestati živjeti u dva stana: sobi 204 i našoj kuhinji.
Šutjeli smo. Osjetio sam težinu u trbuhu, kao prije oluje.
– Idemo, – napokon sam rekao. – Ali ne kući za mir. Kući na razgovor. A sutra-terapeutu. Ako odeš. Ako ne, ja ću otići odvjetniku.
U autu nismo uključili radio. Čula sam njegovo disanje, čak i kao netko tko je upravo prestao trčati. Kod kuće smo sjeli za stol. Izvadio sam novčanicu ispod magneta i stavio je u sredinu.
– Sada mi treba točka B. Jedna rečenica s kojom možemo početi ispočetka ili završiti. Napiši.
Pružila sam mu olovku. Dugo je razmišljao, a zatim napisao:
“Želim se vratiti nama, ali ne onome što je bilo – onome što ćemo graditi po novim pravilima, bez petka i bez tajni.”
Ne znam je li ovaj prijedlog dovoljan. Ne znam hoće li se raspasti za tjedan dana kad stigne prva glad za laganim emocijama. Znam da te noći nisam prvi put spavao, ne iz straha, već iz viška misli. Ostavio sam račun na stolu, a pored njega Novi list: adresa terapeuta, Vrijeme, dan.
Je li oprost odluka ili postupak? I može li račun iz sobe 204 jednog dana postati običan komad papira koji se baca u smeće bez drhtanja ruku? Nemam odgovor. Znam da sam ujutro skuhala kavu za dvoje, ali stavila sam samo jednu na stol. Drugi će dobiti ako danas ne nestane iz vida.
A vi-što biste učinili? Jesu li zalijepili račun na hladnjak kao upozorenje, spalili ga ili sakrili duboko da vide imaju li riječi napisane olovkom veću snagu od naziva hotelskih paketa?