– Mama, zašto ne izlaziš s nikim? pitao je moj sin kad smo se zajedno vraćali iz kupovine. Pažljivo me pogledao, kao da želi više od odgovora.
To me začepilo. Ovo je pitanje bilo poput neočekivanog naleta vjetra koji vam je otkinuo šešir s glave prije nego što ste ga imali priliku zgrabiti.
Moj sin je imao samo trinaest godina, ali već je počeo postavljati pitanja koja su boljela. Jer istina je da nisam izlazila ni s kim. I to ne zato što nisam imao priliku. Samo zato što sam se bojala … čekaj opet.
Razveo sam se prije tri godine. Tihi razvod, bez drame, bez drame-barem izvana. Jednom je moj bivši suprug objavio da se zaljubio u kolegu s posla. Da želi pokušati ponovno, biti sretan. Da više ne želi rutinu i odgovornosti koje ga preplavljuju.
Isprva sam mislila da je to privremeno. Da će se osvijestiti. Nekoliko mjeseci živio sam kao u limbu-ništa se nije promijenilo, kao da će se sve vratiti u normalu. Ali nije se vratio. Spakirao se i otišao. Uzeo je samo osobne stvari i ostavio prazninu koja je dugo ispunjavala svaki kutak u stanu.
Nakon razvoda pokušao sam ponovno popraviti svoj život. Prijatelji su me uvjeravali da je vrijeme da krenem dalje, da sam mlada, da zaslužujem sreću. I sama sam ponekad osjećala čežnju za intimnošću, za nečijom prisutnošću. Ali jedno nepisano “zdravo” na stranicama za upoznavanje Bilo je dovoljno da se stari strah vrati.
Nekoliko dana kasnije slučajno sam upoznao kolegu iz prošlih godina. Razveden, Samac, sladak. Ponudio je kavu. Srce mi je jače kucalo, ali odbio sam iz stroja. Kad sam se vratio kući, shvatio sam da nisam odbio jer nisam htio. Samo zato što sam se bojala da ću nekoga ponovno pustiti preblizu, a zatim opet biti sama s telefonom u ruci.
Navečer sam sjeo sinu. Kopao je po telefonu kao i obično. – Sjećaš se što si me pitao o izlascima? pogledao me. – Sjećam se. I? – Znaš … čini mi se da se bojim ponovno voljeti nekoga. Jer ako se zaljubim, opet ću čekati. Znaš što je najgore? – Čekanje? – Čekanje, da. Za nešto što nikad ne dolazi.
Nije ništa rekao. Ali nakon nekog vremena naslonio je glavu na moje rame. I to je bilo više od tisuću riječi.
Danas znam da ne želim živjeti u strahu. Da možda još nisam spremna za spojeve, ali spremna sam razgovarati o tome kako se osjećam. Možda ću jednog dana upoznati nekoga tko me neće natjerati da čekam. Tko će samo biti.
A ako ne? Mogu i ja. Jer danas već znam: ljubav ne započinje “klikom” na portalu, već hrabrošću da se pogledamo u oči i kažemo: “zaslužujem više”