Otvorio sam vrata, držeći u jednoj ruci vrećicu namirnica, a u drugoj kišobran koji je kapao vodom. Tada sam čula:
– Da vam pomognem?
Stajao je u hodniku, elegantan, s osmijehom koji je bio potpuno neskladan s kišom u studenom. G. George, Udovac na drugom katu. Znala sam da postoji-ponekad sam ga vidjela na stubištu, jednom ili dvaput u trgovini. Ali nikada prije nismo razmijenili riječi.
– Hvala-odgovorio sam, pomalo iznenađen. – Mogu ja to.
Znam da možeš, nasmiješio se. – Ali zašto se mučiti?
Nije mi pomogao samo s torbama. Tada je pomogla mi je nešto puno više-s mišlju, da je nakon šezdeset nas više ništa ne udari. Sve lijepo je iza nas.
Imam 61 godinu. Razveden sam već pet godina. Ne tražim nikoga, ne nedostaje mi izlazak ili flert. Barem je tako rekla sam svima i sebi.
Ali ponekad, kad sam sjedila sama s čajem za kuhinjskim stolom, slušajući otkucaje sata, osjećala sam se kao da me nešto ipak čeka. Jednostavno nisam znala na što.
S Georgeom je sve počelo polako. Prvo je bila slučajna šetnja-u istom smo trenutku izašli iz kaveza. Zatim su podijelili kavu jer ” nakon svega pada kiša, a ovo novo mjesto u parku je prilično lijepo.” A onda nekako prirodno-vijesti, kratki razgovori na balkonu, pitanje ” kako se osjećate danas?”i” zar vam ne treba nešto iz trgovine?”.
Najviše me dirnuo način na koji je gledao. Nije nametljivo. Ne s očekivanjem. Samo pažljivo. Kao da je svaka moja riječ bitna. Kao da je vidio više od mojih bora i sijedih pramenova u kosi. Kao da je vidio ženu.
Pričao mi je o svojoj ženi. Da je bila tiha, dobra, umrla od raka. Prve dvije godine nakon njezina odlaska nije mogao pravilno funkcionirati. Da se sada polako vraća u život, ali više ne vjeruje da će se išta dogoditi.
I pričala sam mu o tome kako je moj muž otišao kod najmlađe. Kako kći živi u Engleskoj i ne zove često. Kako se ponekad osjećam nevidljivo-ljudima, svijetu, sebi.
Gospođo Han, rekao je jednom. – Kad biste samo znali koliko dobro šutim s vama.
Ta je fraza dugo ostala sa mnom. Jer doista-s njim ste mogli šutjeti kao ni s kim prije.
A onda je došla subota. Pokucao je na vrata s buketom ruža.
Znam da bi to moglo biti glupo, rekao je. – Ali odlučio sam da vaš osmijeh vrijedi više od jednog “dobro jutro” na kavezu.
Ostala sam bez riječi. Jer mi godinama nitko nije donio cvijeće. Nitko me nije tako pažljivo pogledao u oči. I nitko nije rekao da vrijedim više od pristojnog “zbogom”.
Ne znam što će se dogoditi. Nismo u dvadesetima. Ne planiramo zajedničku budućnost, preseljenje, velike revolucije. Ali znam jedno-upoznala sam osobu s kojom se ponovno osjećam živom. Tko ne sudi, ne očekuje, samo jede.
Možda u tome leži zrela ljubav? Ne zbog oluje emocija, već zbog toplog svjetla koje se pojavljuje tamo gdje je odavno nestalo. Intimnost bez pritiska. U prisutnosti koja ne mora ništa dokazati.
Danas smo opet zajedno hodali. Lagano me držao za ruku. Na klupi pored igrališta sjedili smo jedan pored drugog bez riječi. I pomislila sam:
“Ako ovako izgleda kasna ljubav-dobro je što je tek sada došla. Možda prije nisam bio spreman za to.”