Suprug je ostavio uključenu navigaciju u automobilu. Upravo sam izašao iznijeti smeće i staviti automobil bliže kavezu jer su predviđali kišu. Otvorio sam vrata, odmah me pogodio topli zrak i plavkasti sjaj ekrana.
Igla je pulsirala u sredini karte, a na vrpci na vrhu pisalo je: “posljednja meta: 14 mint St.” Ispod je vrijeme putovanja, vrijeme prijave: petak, 18: 11. Petak, ili “večernja zatvaranja” u njegovom radu. Petak, što znači”ne čekajte s večerom, pojest ću nešto usput.” Petak, ili ” doći ću kasnije, nemojte započeti emisiju bez mene.”
Dotaknuo sam ikonu povijesti. Valjani popis jednak zubima češlja: metvica 14, metvica 14, metvica 14. Svaki tjedan, Svaki petak, uvijek u isto vrijeme. Navigacija poke, poke, poke – cijela karta njegove sustavnosti koju nisam znao.
Odjednom su sve njegove riječi, te male, svakodnevne, počele zvučati drugačije. Odložio sam smeće, sjeo na vozačevo sjedalo kao da ću otići. Nisam se pomaknula. Zatvorio sam oči, izbrojao do pet dok su nas učili na tečaju prve pomoći. Zatim do deset. Zaslon je i dalje svijetlio.
Ušao sam u kuću s ovim plavim svjetlom ispod kapaka. Upravo je objesio jaknu na naslon stolice. Mirisao je na hladnoću i olovku. Nasmiješio se, poljubivši me u čelo.
Imam nešto za tebe, započeo je pokazujući mi novi sloj brave na vratima. – Susjed je rekao da su se neki stranci opet vrtjeli. Bolje je zategnuti umetak.
– A navigacija? – otrgnuo sam se prije nego što je moj razum uopće imao priliku prihvatiti riječi u krunu.
– Kakva navigacija? – bio je iznenađen, naravno, kao da sam pitao o vremenu u svibnju.
– Uključena je. Menta 14. Posljednji ciljevi, svakog petka. – Znao sam da zvučim kao netko tko je otišao predaleko, ali taj “udarac, udarac, udarac” s popisa i dalje mi je zujao u glavi.
Trepnuo je. Desna obrva lagano se tresla-onaj tik koji mu se pojavi kad želi nešto sakriti, ali ne zna kako.
Kupac, rekao je prebrzo. – Održavanje. Imamo tako malu tvrtku koja treba naše ruke češće od drugih. To su petice, jer tada imaju najmanje ljudi u proizvodnji. – Osmijeh. Želiš ili ne želiš, promrmljao sam.
– Postoji li proizvodnja na metvici? – pitala sam.
Znate, tvrtke su sada posvuda, odgovorio je. – Malo skladište, garaže, znaš… – prekinuo je. – Bojiš se da ću te prevariti sa satelitskom antenom?
Nije to rekao zlobno, nježnije, kao da mi želi skrenuti pažnju. Nasmiješila sam se jer je to potrebno. Oprala sam ruke. Stavila sam lonce na štednjak. Noću, kad mu je dah ravnomjerno tekao, a mačka mi je grijala noge, vratila sam se do automobila. Ponovno sam otvorila priču. Pik, pik, pik. Petice.
Došao je sljedeći petak, kao da je netko pomaknuo kalendar za sedam padova. Uzeo sam džemper, torbu i izgovor sa stola: “rođendan mi je prijatelja, svratit ću kasnije.” Plesala sam u hodniku između istine i laži dok napokon nije izašlo nešto na pola puta. Kad je otišao, rekao je:”danas će vjerojatno biti dugo vremena, neke izmjene s klijentom.” Poljubio me u obraz, uzeo torbu s alatom koju nisam vidio mjesecima i otišao.
Pola sata kasnije sjedio sam tri ulice od metvice, s isključenim motorom, radio koji je tiho svirao i srcem osjetljivim poput alarma. Kuće u nizu, balkon iznad balkona, vječno zategnuti nabori. Na uglu je trgovina s povrćem iz koje su ležale jabuke u sivim mrežama. Šest minuta kasnije odvezao se.
Izašao je s dvije papirnate vrećice, a ne vrećicom s alatom. Zaustavio se kod interfona, nazvao broj. Vrata su se otvorila. Žena na pragu. Kratki pozdrav. Torbe su mijenjale ruke. Vidjela sam samo njihove profile, pokrete. Geste u kojima je bilo uobičajeno. Ne da se holivudski bacaju jedni drugima u naručje, već samo ona vrsta susjedstva koja je ili rođena godinama ili bi stvarno željela da se o njoj tako razmišlja.
Pritisnuo sam ruke na upravljač dok mi gležnjevi nisu postali bijeli. Mogla sam doći i pitati. Mogla sam nazvati. Mogla sam otići. Odabrao sam četvrtu opciju: sjeo sam niže, tako da je samo vrh šešira stršio iznad ploče i čekao.
Čekala sam sat vremena. Dva. Tri. Bilo je hladno, uključio sam grijanje na nekoliko minuta, a zatim ga ponovno isključio. Pokušao sam čitati, glačao sam rub karte za kino od prije tjedan dana dok nije bila papirnata poput vafla.
U dvadeset drugom su se vrata ponovno otvorila. Otišao je. S praznim vrećama. Umoran kao nakon preseljenja. Ušao je u auto, ali nije upalio. Sjeo je s čelom naslonjenim na upravljač. A onda, prvi put nakon dugo vremena, vidio sam je kako plače.
Nije spektakularno, bez kazališnog podizanja ramena. Samo suze koje se polako ljušte i padaju kao da im treba dug put. Tako je sjedio neko vrijeme. Obrisao je lice rukavom. Uključio je motor. Otišao je.
Ostala sam na mjestu. Prsti nisu drhtali od hladnoće. Što sam upravo vidjela? Izdaja? Žaljenje? Dimna zavjesa? Ljubaznost zbog koje se sramio? Otvorila sam vrata kaveza u koji je ušao. Na kutijama prezimena, niti jednog poznanika.
Na ogradi je presvlaka lakom. Prvi kat je razglednica “molim vas, nemojte pljeskati”. Na drugom, u blizini zvona, bakreni znak koji nisam primijetio u mraku: “kućni hospicij je uporište. Posjeti njegovatelja: pon.17:00-21:00”.
Sjeo sam na prvu slobodnu stepenicu kao da mi je netko tamo gurnuo tijelo. Gospođa s prvog kata izašla je baciti smeće.
– Tko ste vi? pitala je prijateljski.
– Pogreška, – refleksno sam odgovorio.
Sišla sam. Ušao sam u auto i vratio se kući. Već je spavao. Mirisao je na blagi medicinski miris, poput kapi u nosu. Pokrila sam ga pokrivačem koji mu je skliznuo s nogu. Na noćnom ormariću bila je bilježnica.
Pomaknuo sam ga u stranu da ne padne. Primijetio sam staccato frazu: “petak: gospođa H.-rak pluća / K.: Alzheimerova bolest / redoslijed lijekova:…”. Zatvorio sam bilježnicu kao da sam upravo pritisnuo oznaku s tuđim imenom u knjizi.
Sljedećih dana šutjela sam. Ne zato što nisam imao pitanja. Jer nisam bila sigurna da želim znati sve odgovore. Provjerio sam njegovu torbu – nisam našao ništa “senzacionalno”.
U džepu-potvrda iz ljekarne, “tekućina za usta-za ležećeg pacijenta”. Na zaslonu telefona-poruka: “Hvala na jučer. Mama je mirno zaspala.”Bez potpisa. Bez “sviđaš mi se”. Samo ta jednostavnost koja stvara više nereda u srcu nego velike riječi.
Kad smo napokon sjeli razgovarati, gurnuo sam mu šalicu čaja i mirno pitao::
– Što radiš na metvici, svakog petka?
Zamahnuo je šalicom, kao da ne miješa čaj, već vrijeme.
Znam što ste vidjeli, rekao je tiho. – Nisam htio napraviti tajnu od toga. I jesam.
– Hospicij, – izletio sam.
Da, kimnuo je. – Prije nekog vremena kolega me zamolio da pomognem njegovoj majci. Tada je netko tražio još nešto. Bio sam zakačen. Petkom je “njihov” dan, jer tada imaju najmanje obitelji u posjetima. Ne želim te uvući u ovo. Nisam htio da me spasiš od pitanja na koja ne mogu odgovoriti na ljudski način. – Uzdahnuo je. – Nemam ljubavnicu. Imam … nešto što mi je počelo davati smisao.
– A ja? – pitala sam brže nego što sam mislila. – Jesam li prestala davati smisao?
– Ne, pogledao me u oči. – Ne radi se o”umjesto”. Riječ je o”osim”. Ali znam… – prekinuo je. – Znam da sam, nakon što sam ti to rekao tek sada, od toga napravio izdaju. Možda ne tijela. Možda ne srce. Ali povjerenje.
Riječi su polako prolazile kroz sobu, poput svjetla automobila ispred prozora. Nitko me nije pogodio poput metka. Svi zajedno-da.
– Ova je žena na pragu, dodala sam nakon nekog vremena. – Tko je on?
Kći gospođe h, odgovorio je. – Ponekad ih kupujem. Ili ću popraviti policu. I odlazim. Toliko.
– A ti si plakao u autu kad si odlazio, rekao sam, više u sebi nego u njemu.
Jer ponekad ne znam drugačije, odgovorio je bez obrane.
Tada je rekao-o prvom proboju srama, kada je umjesto ” Kako si?”sjedio je i držao nečiju ruku; o popisima za kupovinu koji podsjećaju na poeziju (“banane, žele, otisci prstiju”); o ljudima koji zahvaljuju jer je netko došao na dva sata. Slušao sam s mješavinom nježnosti i ljutnje. Nije ono što je radio. O tome kako je to učinio bez mene.
Zašto mi nisi rekao? – nazvao sam drugi put, bez prigovora, štoviše, kao korak uz stepenice.
Jer sam se bojao da sam pogriješio što sam pobjegao od nas, odgovorio je. – Htio sam nekamo pobjeći. Ne od tebe. Od osjećaja da živim u MIB-u i električnom kuhalu za vodu. Da su računi sve moje “ja”.
Je li moguće da će to biti drugo lice krize-stoljeća o kojem nitko ne piše? Ne Motocikli, ne romanse, već netko tko ode strancima i posluži im čaj. Je li to izdaja? Ne znam. Ali znam da sam se tiho i sustavno nastanio među nama – poput navike.
Sljedeći petak je opet došao. U podne sam u ladici pronašao malu omotnicu bez pečata. U sredini je dječji crtež: dvije figure s palicama rukama i velikim srcem između njih. Ispod: “hvala, gospodine P.” i iskrivljena slova “kocke”. Potpisano: “Menta 14”. Slomilo mi je srce na mjestu koje nisam tražila.
Pa ipak, navečer, nešto prije sedamnaest, vidio sam kratku poruku na ekranu njegovog telefona: “hoćeš li? Moramo.”Čudno je kako jedno” trebamo ” može biti lijepo i prijeteće u isto vrijeme.
Sjela sam na stolicu, napisala sam mu na papiru: “ako odeš, želim poći s tobom. Ili barem znati da dolaziš. Ne želim da petak bude tvoja tajna.” Donijela sam bilješku magnetom do hladnjaka. Otvorila sam staklenku čaja, unutra sam stavila crtež kocke jer nisam znala što bih s njom.
Vratio se nakon dvadeset i prve. Mirisao je na isti medicinski miris. Sjeo je. Pročitao sam razglednicu. Podigao je pogled.
– Ideš sa mnom sljedeći tjedan? – pitao je.
– Ne znam – iskreno sam odgovorio. I nešto poput ponosa. I nešto poput straha da je ovo samo zaustavljanje zbog nečega o čemu sam već čitao, a što tada nisam iznio.
Imaš pravo, kimnuo je. – Želim da petak bude naš. Barem zato što znaš gdje sam.
I tu započinje mjesto na kojem se priče najradije razilaze. U jednoj verziji idem s njim. Naučit ću disati u nečijim stanovima, gdje su popisi za kupovinu poput molitve. U drugom-ostat ću kod kuće, ne dopuštajući nikome od nas da “izađe u grad”. U drugom – reći ću “učini što misliš”, a onda ću početi osjećati petak kao grč.
U subotu ujutro zajedno smo otišli na bazar. Kupili smo jabuke. Telefon mu je zazvonio u džepu. Na ekranu sam vidio “mentu”. Nije izgubio pogled. Odmaknuo se dva koraka, rekao: “tjedan dana kasnije. Danas sam sa suprugom.”Vraćajući se, pitao sam:
Je li to izdaja? rekao je, poput školarca koji daje bilježnicu i ne zna hoće li dobiti tri ili pet.
Ali znam da si se mjesecima ponašao kao da je se sramiš. I to me uči više nepovjerenja nego bilo čega.
Kod kuće sam iz staklenke izvadio crtež Kube. Stavio sam ga u hladnjak pored plana tjedna i računa za struju. Na ove tri stvari gledali smo kao na tri boje istog života: brojanje, plan, zahvalnost. Pokušala sam izračunati tko je najviše.
Nemam kraja zatvoriti ovaj slučaj poput knjige u koju se kartica savršeno uklapa. Petak će ionako doći. Menta neće nestati s kartice. Moj muž je još uvijek “potreban”, a ja ga još uvijek trebam. Možda su to dva jednostavna koja će se presijecati. Možda dvije paralelne koje ćemo naučiti nositi bez boli. Ili možda dva puta koja ćemo svaki tjedan odabrati na novi način.
U tom autu, u tom plavom navigacijskom svjetlu, mislila sam da igla pokazuje mjesto izdaje. Danas vidim da može pokazati i mjesto na kojem učimo novu vrstu istine: onu koja ne zahtijeva junaštvo, već samo dnevne poruke. Je li to dovoljno? Ne znam. Ali sada imam zajedničku karticu u telefonu. I to je prva sitnica koju bez oklijevanja mogu nazvati “našom”.
