U dvorani je vladala buka, smijeh se miješao s glazbom, a konobari su se držali između stolova s pladnjevima punim čaša i grickalica. Ja, pokušavajući pregledati njihova lica, koja sam nekad znala napamet, a sada su bila ukrašena mumbo-om, borama i težinom godina koje sam proživjela.
Odjednom, usred ove gomile, ugledao sam ga – visokog, ravne siluete, iako mu je kosa bila potpuno sijeda. Tražio je nekoga pogledom. U nekom trenutku su nam se pogledi sreli.
Zaustavio se korak ispred mene i rekao samo:”znao sam da ću te naći ovdje.”
Ta je jedna fraza prošla kroz 35 godina šutnje, kroz sve moje veze, uspjehe, neuspjehe, bolesti i praznike. Zbog svega što se dogodilo otkad smo se zadnji put držali za ruke.
U tom se trenutku vrijeme povlačilo desetljećima. Vidjela sam nas kako pišemo bilješke u školi. Vidjela sam ga u traper jakni s gitarom na leđima kad me otpratio kući nakon školskog diskoteke. A onda-trenutak kad je nestao iz mog života. Nema oproštaja, nema objašnjenja.
Sjeli smo za mali stol sa strane. Nisam znala odakle početi. I on je neko vrijeme šutio, igrajući se žlicom u šalici kave. Na kraju je prvi progovorio: “znaš li da sam cijeli život imao taj posljednji dan u glavi?”.
Rekao je kako je tada odjednom morao otići s obitelji, kako je obećao sebi da će pisati, ali pisma nikada nisu poslana. Kako me pokušao pronaći, ali život, odgovornosti i vlastiti strahovi uvijek su se miješali.
Slušala sam bez prekida. Pitanja su mi se vrtjela u glavi, ali u srcu mi se osjećala neobična smirenost. Ne zato što je sve odjednom postalo jasno, već zato što je bio ovdje. Stvarno je bio ovdje. Nakon toliko godina.
Razgovarali smo o svemu-o našim brakovima i razvodima, o djeci, o poslu. O bolestima koje su nas naučile poniznosti i putovanjima koja su nas podsjetila da život još uvijek može oduševiti. U jednom sam trenutku pogledao njegove ruke. Tako sam ih se dobro sjećao-samouvjeren, topao, uvijek spreman da me zgrabi kad se spotaknem na pločnik.
Kad je glazba utihnula, pitao me želim li prošetati. Izašli smo iz zgrade. Noć je bila topla, zrak je mirisao na jasmin. Hodali smo rame uz rame, u tišini koja uopće nije bila neugodna. Odjednom sam osjetila njegovu ruku na svojoj. Stisnula sam je.
Otišao je tek kad je ponoć otkucala na satu, a dvorana je već bila gotovo prazna. Prije nego što je ustao, iz džepa je izvadio staru, požutjelu kartu za film. “Pronašao sam ga u knjizi Kad sam išao na današnje okupljanje. To je naš prvi film zajedno”, rekao je, stavljajući ga ispred mene.
Osjetila sam kako mi se ruka trese kad sam dodirnula papir na kojem je vrijeme ostavilo tragove. U trenu su se vratile te emocije-uzbuđenje, neizvjesnost, miris njegove jakne, hladnoća jesenske večeri kad smo se tada vraćali kući.
Gledao me kao da želi da u njegovim očima vidim sve one godine kad je mislio na mene, ali je šutio. “Ne želim da opet prođe bez riječi”, tiho je dodao.
I shvatila sam da sam možda cijeli život čekala ovaj trenutak. I da se prvi put nakon dugo vremena bojim ne izgubiti, već jednostavno … vjerovati da se povijest može odvijati drugačije nego tada.
