Više nisam vjerovala u veliku ljubav. Nakon razvoda bilo je nekoliko pokušaja, neugodnih spojeva, povremenih koketiranja – ništa što bi me stvarno pokrenulo. A onda sam prestao pokušavati. Jer zbog čega? Djeca su već odrasla, unuci su na putu, posao nekako ide. Navečer TV emisije, ponekad knjige. Život je izglađen i predvidljiv. Sigurno.
Sve dok jednog dana nisam dobio letak putničkog agenta: “turneja za samce 50+. Toskana. Šetnja vinogradima, večere uz svijeće, male grupe, bez pritiska.” Frknula sam od smijeha. Večera uz svijeće? U ovoj dobi? Ali nešto me dirnulo. Možda upravo zato što je zvučalo naivno, poput romantike u koju se više ne uhvatim. Ili možda zato što sam se osjećao umorno od ovog “sigurnog” života..
Rezervirala sam mjesto.
Prvog dana bila sam uvjerena da sam pogriješila. U autobusu je petnaest ljudi. Tri razvedena, nekoliko udovica, nekoliko usamljenih “po izboru”. Svi su se ljubazno nasmiješili, ali u zraku je bila budnost. Nitko nije želio zvučati očajno.
Mark je drugu večer sjeo pored mene na večeru. Imao je sijedu kosu, pomalo hrapav glas i izgled kao da stvarno sluša. Nije čavrljao, nije davao komplimente, nije ostavljao dojam nekoga tko traži avanturu. Jednostavno … bio sam. Toplo, mirno, pažljivo.
Nisi od onih koji će se zaljubiti na odmor, rekao je polumrtvim glasom.
– Ne. Više od onih koji se voze kako bi se podsjetili da su još uvijek živi.
Nasmiješio se. I nešto se u meni slomilo. Ne smijehom, ne strahopoštovanjem – samo olakšanjem. Da netko to razumije.
Sljedećih dana razgovarali smo sve češće. Na terasi s pogledom na vinograde, u autobusu, tijekom razgledavanja. O svemu: o knjigama, o onome što nas ljuti, o djeci koja su daleko, iako zovu svaki tjedan. O usamljenosti, o tome kako je teško početi ispočetka nakon pedeset. I o tome da možda ne trebate započeti-samo da biste sebi dali nešto malo. Prostor. Prisutnost.
Večer prije posljednjeg dana sjeli smo na klupu kraj bazena. Bilo je mračno i tiho, osim cikada i buke vode. A onda je Mark rekao:
– Znaš, nikad ne bih pomislio da se još uvijek mogu osjećati tako dobro s nekim. Ali sada se stvarno bojim vratiti se. Jer ne znam hoće li ta čarolija nestati čim uđemo u avion.
Gledala sam u mrak. Srce je lupalo poput tinejdžera. I iako sam htjela reći nešto pametno, nešto odgovorno – samo sam rekla:
– I ja se bojim.
Nismo ništa planirali. Po povratku nije bilo velikih izjava. Pisali smo jedno drugome. Zatim su uslijedile zajedničke šetnje. Sastanci na kavi. Ponekad tišina-ali dobra, ne puna očekivanja. A onda … bio je poljubac. Tako nesiguran, pomalo nespretan. Ali pravi.
Ne znam što će se dogoditi. Ne moram ponovno planirati život. Ali znam da se opet mogu smijati. Da želim ponovno napustiti kuću. Da me netko pita kako je prošao moj dan-i stvarno sluša odgovor.
I znam da je to možda ljubav upravo sada. Ne ona s leptirima u trbuhu i dramom kao u filmovima. Samo mirna, zrela, bez pritiska. Onaj koji daje toplinu, a ne gori. I da za nju uopće nije kasno.
Ponekad se nađem kako se smiješim bez razloga. Da rano izlazim iz kuće kako bih stigao na vrijeme za našu šetnju parkom. Da se opet volim pogledati u ogledalo jer u sebi vidim ženu koja nije odustala.
Nisam očekivala ništa drugo od života. Samo sam željela mir. Ali sudbina mi je poslala nešto više-osobu koja me ne osuđuje, ne ispravlja, ne pokušava poboljšati. Samo jesti. Blizu. S pažnjom koja mi je toliko nedostajala.
