— Ovaj stan je sada moj i odmah ćete se iseliti! — autoritativni glas Mirjane Đorđević presekao je jutarnju tišinu, nateravši Petru Nikolić da ispusti šolju čaja.
Porcelan se razleteo po kuhinjskom podu u sitne komade, ali Petra se nije ni pomerila. Stajala je nepomično, ne verujući svojim ušima, i gledala ženu u skupom kostimu koja je upravo ušla u njihov stan bez kucanja i poziva. U rukama svekrva je držala neke papire, a lice joj je sijalo od trijumfa pobednika.
— Mirjana Đorđević, šta to govorite? Kakvo pravo imate… — Petra je pokušala da se pribere, ali joj je glas drhtao.
Svekrva se prezirno smiješi i baca hrpu papira na stol:
– To je moje pravo. Poklon. Tvoj dragocjeni Marko Stojanović mi je dao ovaj stan prije mjesec dana. Spakiraj se i izađi iz moje kuće.
Petra drhtavim rukama hvata dokumente. Linije su joj se igrale pred očima, ali prepoznala je potpis supruga. Njegov potpis. Isti onaj koji joj se zakleo na vječnu ljubav i obećao da će je zaštititi od cijelog svijeta.
-To mora biti neka greška.Marco to nije mogao učiniti. šapnula je, osjećajući kako joj zemlja klizi ispod nogu.
– I ti, kako si mogao! Mirjana Đorđević je pobjedonosno izjavila, sjedeći na stolici kao prava ljubavnica. Moj sin je napokon shvatio s kim ima posla. Mislila si da ćeš ga obuzdati svojim seljačkim trikovima? Moj Mark želi dostojanstvenu ženu, a ne provincijalku bez porijekla i ugleda.
Petra osjeća kako njezin bijes prodire iznutra. Tri godine patila je od zlostavljanja svekrve, stalnih prijekora i usporedbi s bivšom djevojkom markom. Tri godine se smiješila i učinila to tako da nije primijetila podrugljive poglede i šaputanje iza leđa na obiteljskim okupljanjima.
Gdje Je Marco? pokušala je govoriti mirno, iako se u njoj sve pripremalo.
-Na poslovnom putu-svekrva bezbrižno napušta. Vratit će se za tjedan dana. Do tada te više ne želim vidjeti ovdje.
Mirjana Đorđević ustala je i prošetala kuhinjom, ocjenjujući namještaj pogledom:
Moram priznati da ste ovdje puno toga prepravili. Te zavjese su užasne. A pozadina je Pravi provincijski okus u svom sjaju. Prvo što ću učiniti je popraviti.
Petra Nemo promatrala ju je kad je posjedovala njihov dom. Kuća u kojoj su on i Marco proveli dvije sretne godine zajedno. Gdje su odabrali svaku stvar s ljubavlju, gdje su sanjali o djeci i pravili planove za budućnost.
— Neću otići odavde — odlučno reče Petra. — Ovo je naš dom, moj i Markov.
Mirjana Đorđević prasnu u smeh:
— Naš? Draga moja, znaš li ti čijim novcem je ovaj stan kupljen? Mojim! Ja sam dala Marku novac kad se rešio da se ženi. Istina, nadala sam se da će doći pameti pa izabrati Kristinu Marinković ali… — slegla je ramenima — bolje ikad nego nikad.
Kristina Marinković… To ime progonilo ju je svih godina braka sa Markom. Savršena Kristina iz ugledne porodice, sa odličnim obrazovanjem i besprekornih manira. Ona koju je Mirjana Đorđević zamišljala kao snaju svojih snova.
— Marko me voli — tvrdoglavo reče Petra Nikolić.
— Voli? — svekrva ponovo prezrivo osmehnuše usnama savijenim u podsmeh. — Da te voli stvarno, zar bi mi poklonio stan? Ne budi smešna! Samo shvatio istinu: ja sam bila u pravu od početka! Ti nisi za njega! Vi ste iz različitih svetova! Tvoji roditelji su obični učitelji iz malog mesta! Šta ti možeš mom sinu ponuditi?
Svaka reč bila joj kao šamarčina preko lica. Znala je da ju svekrva nikada nije prihvatila iskreno – ali ovolika otvorenost…
— Pružila sam mu ljubav i podršku… — tiho odgovori Petra Nikolić.
— Ljubav! — frknula Mirjana Đorđević s gađenjem.— Naivna devojko… U našem krugu brakovi nisu zbog ljubavi već zbog interesa: veze, status, kapital – to su vrednosti koje znače nešto! A ti? Šta nudiš? Platu bibliotekarke?
Petra stisnu pesnice uz telo od besa koji ju obuzimaše celim bićem… Da – radila jeste kao bibliotekarka – ali bila ponosna na to! Volela svoj posao… volela knjige… volela ljude koji dolaze po znanje… Ali za njenu svekrvu to nikada nije bilo dovoljno dobro – samo povod za podsmeh…
— Imam nedelju dana da pronađem Marka i razgovaram s njim… — rekla je mirno koliko god mogla zadržati dostojanstvo…
— Traži ga slobodno… — sleže ramenima ravnodušno Mirjana Đorđević.— Samostalno donese tu odluku… I znaš šta još? Kristina već zna za ovo… Videli su se prošle nedelje…
Svet Petre Nikolić konačno se raspao do temelja… Marko viđao Kristinu Marinković?! Tu istu koju mu majka nikada nije prestajala hvaliti?
Mirjana Đorđević krenula ka izlazu ali zastade kod vrata:
— Dajem ti tri dana… Posle toga dolaze radnici pa odnose tvoje stvari… I nemoj slučajno nešto uništiti ili poneti ono što nije tvoje – skoro sav nameštaj i tehnika plaćeni su mojim novcem!
Vrata zalupiše snažno ostavljajući Petru samu među krhotinama razbijene šolje – i razbijenog života…
Polako klonu na pod – zaplaka…
Suze su lile niz obraze brišući poslednje tragove iluzije o srećnom braku…
Kako mogla biti tako slepa?
Bilo znakova…
Nagoveštaja…
Marko poslednjih meseci bio udaljeniji nego ranije…
Često ostajao duže na poslu…
A kad pokušavala razgovarati s njim – samo bi odmahivao rukom govoreći „umoran sam“…
Petra izvadi telefon iz džepa…
Ukuca broj supruga…
Dugi tonovi…
Zatim govorna pošta…
Pokuša opet…
Isti rezultat…
