Isabel je neko vrijeme stajala nepomično. Markove su riječi odjekivale u glavi, kao da je netko čekićem lupkao po metalu. “Femeie proastă…”mentalno je ponovila. Nešto je puklo u njoj. Tiha, gotovo neprimjetna pukotina, koja je, međutim, podijelila njezin život na “prije” i “poslije”.
– Znaš što? rekla je mirno, iako joj je glas lagano podrhtavao. – U pravu si. Nisam pripremala večeru. I neću.
Mark je zaškiljio kao da ne vjeruje da to čuje.
– Što si rekla? hladno je upitao.
Isabel je skinula kaput, polako, pažljivo, kao da je svaki pokret važan.
– Rekla sam da neću večerati. Pogledala ga je ravno u oči. – Ni danas, ni sutra, nikad više.
Na trenutak je u kuhinji zavladala tišina. Moglo se čuti samo kako joj voda kaplje s kose na pod. Mark je frknuo od smijeha.
Opet imaš svoje drame? Isabel, zaboga… – krenuo je prema njoj, ali ona se povukla.
– Ne. Ovaj put nisam dramatičan. – Glas joj je bio tih, ali čvrst. – Samo sam umorna.
Mark je stajao ispred nje, visok, s istim pogledom koji ju je godinama pretvarao u sjenu sebe.
– Umorna? Ja nisam? Mislite da je lako održavati ovu kuću, plaćati račune, trpjeti svoj humor?
Isabel se gorko nasmijala.
– Moja kuća? Moji računi? Mark, dopustite mi da vas podsjetim da smo kupili ovaj stan zajedno. I da se i moj prihod isplati da vam bude toplo i čisto. Ali znaš što? Ne radi se o novcu.
Pogledala ga je s nečim što se nikada prije nije usudila pokazati — mirnim, bolnim razumijevanjem.
– Činjenica je da me više ne vidiš. Ne čuješ. Tretiraš me kao pozadinu svog života.
Mark je šutio, a lice mu je postupno postajalo ukočeno.
– Dakle, Isabel? Želiš me ostaviti? pitao je tonom koji je trebao biti prijeteći, ali zvučao je više kao izazov.
– Ne želim. – Uzdahnula je. – Već to radim.
Prošla je pored njega, u spavaću sobu. Kofer, mali s kotačima, uvijek je stajao u ormaru, skriven za “crni sat”. Otvorila ju je i počela oblačiti nekoliko haljina — ležerno, s neobičnom smirenošću koja ju je iznenadila.
Mark je ušao za njom.
– Stvarno? Jednu riječ, jednu večer? – pitao je. – Toliko godina zajedno i tako samo hodate?
Isabel je stala.
– Više od jedne riječi, Mark. Tisuću. Svaki dan si govorio nešto što me izluđivalo. Ponekad glasno, ponekad pola riječi. Ali uvijek je boljelo. I danas … Danas me jednostavno nije bilo briga što ćeš sljedeće reći.
Zatvorila je kovčeg i pogledala ga posljednji put.
– Neću se više boriti da me poštuješ.
Mark je stajao otvorenih usta kao da želi nešto reći, ali riječi su mu se zaglavile u grlu.
– Isabel… počeo je, ovaj put tiho, gotovo molećivo.
– Ne, Mark. – Tužno se nasmiješila. – Ne Isabel. Više nije tvoja Isabel.
Kad je zatvorila vrata za sobom, osjetila je kako joj se ramena tresu, a suze se miješaju s kišom. Vani je bilo mračno, mirisalo je na mokri asfalt i lišće. Amsterdam je noću bio ravnodušan-nije suosjećao, nije osuđivao. I bilo je lijepo u tome.
Zaustavila se na uglu i prvi put nakon dugo vremena duboko udahnula. U džepu je imala samo telefon, ključeve i bankovnu karticu. Ali osjećala se… slobodna.
Prešla je most preko kanala, gledajući refleksije svjetla u vodi. U glavi joj je vladala tišina. Ne prazno, od kuće, već stvarno-svoje.
Nekoliko minuta kasnije nazvala je Sofiju, svoju prijateljicu s posla.
Žao mi je što kasnim. – Glas joj je bio promukao. – Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana?
U slušalici se začula Kratka tišina, a zatim topli ton.
– Naravno, Isabel. Uđi, imam vino i čistu posteljinu.
Nasmijala se kroz suze.
– Zvuči kao luksuz.
Kad je stigla do Sofijinog stana, bilo je iza ponoći. Sjedili su zajedno na kauču bez riječi. Sofia joj je natočila vino i samo rekla::
– Konačno.
Isabel je podigla obrve.
-Konačno?
– Napokon ste učinili nešto za sebe-odgovorila je Sophia. Toliko si puta rekla da se bojiš. Pogledaj se.
Isabel je otpila gutljaj vina, naslonila glavu na jastuk.
– Još uvijek se bojim. Ali više nije njegov. Bojim se samo da ću zaboraviti tko sam bila prije nego što sam mu počela vjerovati da sam “A. I.”
Sophia se toplo nasmiješila.
– Nećeš zaboraviti. Samo ćeš se sjetiti.
A onda se Isabel prvi put nakon nekoliko mjeseci stvarno nasmiješila. Nježno, nesigurno, ali iskreno. Bilo je nešto novo u tom osmijehu — početak.
Sutradan, probudivši se na sivkastom svjetlu, osjetila je nešto lagano u srcu. Možda je to bila nada. Možda samo mirno. Pogledala je telefon, gdje je od ožujka bljesnulo nekoliko propuštenih poziva.
Uklonila ih je bez otvaranja.
Zatim je duboko udahnula i poslala poruku HR-u:
“Voljela bih uzeti tjedan dana odmora. Trebam novi početak.”
Klik. Poruka je poslana.
Vani je opet padala kiša, ali Isabel se ovaj put nasmiješila.
Više nije bilo hladno i teško. Bio je pročišćavajući.
Tog jutra, u Amsterdamu, Isabel više nije bila žena koju je jučer netko nazvao “proaste”.
Bila je žena koja je pronašla hrabrosti da napokon izađe iz vlastite sjene.
