Luis je pogledao u smjeru u kojem je Aleksandra pokazala. Ugledao je ženu u običnoj odjeći kako mirno stoji kraj prozora, s torbom u ruci. Zakolutao je očima i glasno uzdahnuo da svi oko njega čuju.
Naravno da jesam, promrmljao je. – Tko još može donijeti ček za taj iznos? Vjerojatno neki pokušaj varanja.
Duboko je udahnuo, namjestio jaknu i krenuo prema Elviri. Ljudi su se malo povukli, osjećajući napetost.
Dobro jutro, rekao je s lažnim osmijehom dok je stajao ispred nje. Jeste li vi donijeli ček?
– Da, mirno je odgovorila. – Voljela bih to ostvariti.
Luis se kratko nasmijao. – Šalite se? pitao je, držeći ček visoko da ga svi vide. – Takav iznos? Vjerojatno ni ne znate koliko nula ima!
Okolo se začuo šapat. Međutim, Elvira nije reagirala ni na koji način. Mirno je stajala sklopljenih ruku.
Znate, nastavio je Louis, svaki dan nas netko pokušava prevariti. Ali možete učiniti više. Ovaj je papir poput pisača s bazara.
Poderao je ček na pola, a zatim još jednom – na male komadiće koji su pali na pod.
– Svejedno, posao je gotov, rekao je samozadovoljno, okrećući se Aleksandri. -Sljedeći put, prije nego što dođeš k meni s nečim sličnim, razmisli dvaput.
U dvorani je zavladala tišina. Ljudi su se okrenuli, pretvarajući se da ništa ne vide. Elvira ga je neko vrijeme gledala, a zatim je vrlo mirno rekla::
– Razumijem.
Sagnula se, skupila komade čeka i stavila ih u torbicu. Zatim je, bez riječi, izvadila telefon iz nje. Svi su ga gledali kako pritiska nekoliko tipki i drži kameru do uha.
Dobro jutro Antonio, rekla je tiho, ali glas joj je jurio po dvorani. – Da, već sam u odjelu. Možete li doći? Da, upravo sada. Hvala.
Spustila je slušalicu, a zatim pogledala Luisa. – Molim vas da ostanete ovdje neko vrijeme. Sve će biti jasno.
Louis je frknuo. – Stvarno? Imate li policajca kojeg poznajete?
Elvira se samo nježno nasmiješila. – Ne, ne policajca. Predsjednik Uprave.
Buka među kupcima se pojačala. Aleksandra je širom otvorila oči. Louis je problijedio.
– Što ste rekli? pitao je, pokušavajući zvučati samouvjereno.
– Rekla sam da sam nazvala g.Antonija Garciju, predsjednika banke. – Elvira je govorila mirno, ali odlučno. – On je napisao ček.
U tom su se trenutku vrata banke naglo otvorila. Unutra je ušao sredovječni muškarac, u elegantnom, ali ne pretjeranom odijelu. Svi su odmah prepoznali njegovo lice-pojavilo se u lokalnim vijestima više puta.
– Gospođo Elviro! uzviknuo je s velikim osmijehom, prišao joj i stisnuo joj ruku. Oprostite što kasnim, promet je u centru.
Louis se smrznuo.
– Antonio … – počeo je nesigurno.
Nemojte me zvati imenom, Gospodine Albert, hladno je odgovorio predsjednik. – Pogotovo nakon onoga što sam upravo vidio.
S poštovanjem se okrenuo prema Elviri. – Je li ta osoba stvarno uništila vaš ček?
– Da, ali nije važno. Mogu zatražiti novu kopiju ako je potrebno.
– Naravno da može-rekao je predsjednik i okrenuo se Louisu. – I možete odmah predati propusnicu, pristupnu karticu i ključeve ureda.
– Ali, Gospodine predsjedniče, ja sam samo…
– Upravo? – naglo ga je prekinuo. Ponizili ste vlasnicu banke?
Tišina je bila toliko gusta da se mogla rezati nožem. Luis je s nevjericom pogledao Elviru.
Gospodarica?
Antonio je kimnuo. – Da, g.Albert. Elvira Martinez glavni je dioničar naše banke. Zahvaljujući njoj uopće imate položaj.
Svima je pala čeljust. Aleksandra je zurila razrogačenih očiju dok su drugi klijenti šaputali među sobom.
Elvira je lagano podigla ruku. – Molim te, Antonio, nemoj praviti scenu. To nije potrebno.
– Ne, Elvira. To je neophodno. Jer ovo nije prvi put da čujem da se ta osoba prethodno odnosi prema kupcima. Ali danas je izgubio.
Luis je spustio glavu pokušavajući nešto reći, ali riječi su mu se zaglavile u grlu.
– Samo sam htio zaštititi banku od prijevare… šapnuo je.
– Zaštititi? – Elvira je mirno ponovila. – Od koga? Od mene?
Zatim se približila tako da su stajali jedan nasuprot drugome. – Znate, g. Albert, novac ne čini čovjeka boljim. Ali način na koji se odnosi prema drugima, da.
Na trenutak joj je u glasu odjeknula tuga. – Šteta što vam to nitko prije nije rekao.
Okrenula se prema Aleksandri. Hvala što si bila ljubazna. Ne brini, nisi učinila ništa loše.
– Hvala, gospođo… – prekinula je Aleksandra, ne znajući kako se obratiti.
– Samo Elvira, – nasmiješila se žena.
Predsjednik joj je prišao s novim dokumentom. Evo novog čeka, gđo Elvira. Dopustite mi da ga osobno odobrim.
– Nemoj, Antonio. Mislim da je danas dovoljno da svi shvatimo nešto važnije od brojeva.
Ponovno se okrenula Luisu: – molim vas, sjetite se da svaka osoba koja dođe ovdje ima svoju priču. A vaš posao nije suditi, već služiti.
Zatim je tiho izašla iz banke, ostavljajući za sobom tišinu i sram.
Kad su se vrata zatvorila za njom, Aleksandra se usudila pogledati svog bivšeg šefa.
Što sad, g. direktore? tiho je pitala.
Louis nije odgovorio. Prvi put je izgledao kao netko tko je stvarno shvatio da sve što ima ne znači ništa ako ne poštuje drugu osobu.
