Raphael, nekada energičan poslovni čovjek, a sada iscrpljen tugom i iscrpljenošću, lutao je kućom poput duha. Neprospavane noći i tjeskoba ostarili su ga više od 34 godine. Pokušao je sve kako bi umirio svoje kćeri, nazvavši svakog liječnika kojeg se mogao sjetiti, ali činilo se da ništa ne pomaže. Dok je koračao hodnikom, pozvao je Sulie, domaćicu koja je dva desetljeća radila u obitelji.
– Suli, ne mogu to više podnijeti. Ja sam loš otac! – žalio se slomljenim glasom. Renata se zaustavila na stubištu, osjećajući težinu svog očaja. Znala je kakav je osjećaj izgubiti dijete; prije samo godinu dana izgubila je vlastito dijete, a bol je i dalje bila svježa.
Rafael je u očaju ponovno podigao slušalicu, a ruke su mu se tresle. “Doktore, opet sam ja. Morate nam pomoći!”Glas mu je bio pun očaja dok je molio za odgovore. Liječnikov odgovor samo je pogoršao njegov očaj:”ne znamo što se još može učiniti.”
Kad je spustio slušalicu, obuzeo ga je očaj i udario šakom o zid. Renata je gledala, a srce ju je boljelo za čovjeka koji je očito bio na granici svojih mogućnosti. Odjednom je zgrabio obje bebe i istrčao iz kuće vičući: “vodim ih u bolnicu!”
Vrata su se zatvorila, ostavljajući Renatu u zlokobnoj tišini. Odahnula je, ne zbog prekida rada, već zbog činjenice da su blizanci napokon osjetili kratki trenutak mira. Uputila se u njihovu sobu, gdje je u zraku bio miris dječjeg pudera pomiješan s lijekovima. Pogled na bračne krevete ukrašene ružičastim i plavim uzorcima dirnuo ju je.
Stojeći tamo, Renata se nije mogla sjetiti vlastitog izgubljenog djeteta. Suze su joj tekle niz lice dok je uzimala maleni ružičasti kombinezon s uzorkom zeca. “Moj mali anđeo”, šapnula je zamišljajući kako bi se njezin život promijenio da je njezino dijete živo.
Odjednom je začula korake koji su se približavali. Raphael se vratio, maska očaja smrznula mu se na licu. Ušao je u sobu držeći jednu od uplakanih blizanaca, Helenu. Ne znam više što da radim, promrmljao je promuklim glasom od uzbuđenja. Vidjevši ga tako ranjivog i izgubljenog, Renatino se srce još više stisnulo.
Bez oklijevanja, Renata je ispružila ruku. “Mogu li je zadržati na trenutak?”Raphael, iscrpljen i očajan, kimnuo je i predao joj Helenu. U trenutku kad je Renata uzela dijete u naručje, u sobi je zavladala nevjerojatna tišina. Helena je prestala plakati, a oči su joj se širile od znatiželje kad je pogledala Renatu. Kao da je prekidač pritisnut. Sophia, još uvijek u krevetiću, također se smirila, osjećajući promjenu u atmosferi.
– Smiri se, dušo-šapnula je Renata, nježno ljuljajući Helenu u naručju. Na Rafaelovo iznenađenje, beba je zatvorila oči i zaspala, prvi put nakon nekoliko tjedana stvarno zaspavši. S nevjericom je gledao kako se i Sophia smirila dok ju je držao blizu.
– Kako ste uspjeli? Upita Raphael, glas mu se jedva čuo. “Ne znam, Gospodine”, odgovorila je Renata, a suze su joj blistale i u očima. “Jednostavno sam osjetio da je treba.”
U tom su se trenutku vrata otvorila i dr.Kasia Drumon ušla je s zapovjedničkim zrakom. Sa 38 godina bila je izvrsni pedijatar koji je pobudio poštovanje. Ali danas se njezino ponašanje promijenilo kad je ispred sebe vidjela dvije mirne bebe i čistačicu koja je u naručju držala jednu od njih.
“Što se ovdje događa?”Pitala je Kasia, škiljeći. Raphael je brzo objasnio kako je Renata uspjela smiriti blizance, ali Kasijin izraz lica postao je strog. “Ne možete dopustiti da ih netko tretira. Tako su krhki!”
Raphael, još uvijek zadivljen renatinom sposobnošću da smiri djevojke, stao je u njezinu obranu. “Ali pogledajte ih! Napokon su pronašli mir!”Kasia, međutim, nije bila uvjerena. “Nemate pojma što bi im mogla učiniti. Moramo biti oprezni.”
Kad je Kasia odvela Rafaela u stranu kako bi razgovarala o situaciji, Renata je osjetila kako joj hladnoća prolazi niz leđa. Nešto u vezi s Kasijinim tonom učinilo joj se sumnjivim. Gledala je kako se liječnik priprema dati blizancima lijek, postupak na koji se navikla u posljednjih nekoliko mjeseci.
Sigurna si da je sigurno? Upitao je Raphael, a tjeskoba mu se odrazila na licu. – Naravno da sam profesionalac-odgovorila je Kasia, prezirno odmahujući rukom. Renata je osjetila kako se sve u njoj smanjuje. Prije samo nekoliko minuta vidjela je da se blizanci osjećaju dobro bez lijekova.
Kako su dani prolazili, stanje blizanaca naglo se pogoršavalo. Unatoč Renatinoj smirujućoj prisutnosti, Kasia je inzistirala na lijekovima koji su, čini se, samo pogoršavali situaciju. Blizanci su plakali više nego prije, a Rafael se uhvatio kako je rastrgan između povjerenja u liječnika i vjere u Renatinu intuiciju.
Jednog dana Sueli je prišla Renati, očiju punih tjeskobe. “Nešto nije u redu. Djevojke su se smirile tek kad si bila ovdje. A nakon što im je liječnik dao lijek, pogoršalo se.” Renata je kimnula, srce joj je ubrzalo. Primijetila je isti obrazac.
Sljedećih dana Renata i Sueli počeli su sastavljati uznemirujuću zagonetku. Dokumentirali su kada se pojavila Kasia i kada se povećao plač blizanaca. Bilo je jasno da se svaki put kad je Kasia uzimala lijekove, stanje djevojčica pogoršavalo. Renatine sumnje su rasle i odlučila je da je vrijeme za razgovor s Rafaelom.
“Gospodine, moram razgovarati s vama”, rekla je jedne večeri. “Mislim da nešto nije u redu s lijekovima koje Kasia daje blizancima.” Raphael je izgledao zbunjeno, rastrgan između povjerenja u kašu i sve veće zabrinutosti za djevojke.
Renata, cijenim tvoju pomoć, ali Kasia je profesionalac. Liječi ih od rođenja-odgovorio je, ali Renata je primijetila kako mu sumnja bljesne u očima.
