Clara je neko vrijeme mirno sjedila, držeći u ruci komad papira pronađen u Thomasovim dokumentima. Bio je to račun iz hotela u centru grada. Samo po sebi nije ništa posebno, ali datum… datum je bio potpuno isti kada je Thomas rekao da ima dug sastanak i da će se vratiti kasno. Na računu je očito pisalo” Dvokrevetna soba”, a potpis, iako pomalo brzoplet, bio je njegov.
Clarino srce počelo je brže kucati. Nije željela vjerovati da se svi njezini strahovi, svi mali signali, mirisi, vijesti – da se sve to sada uklapa u tako prozirnu sliku. Ali taj komad papira bio je dokaz koji je bilo teško zanemariti. Sakrila ga je između putovnice i ostatka papira, zatvorila aktovku i pretvarala se da je mirna.
Thomas se te večeri ponašao kao i obično: privržen, vedar, pažljiv. Napravio je tjesteninu, otvorio bocu vina, raspitao se o njenom danu i ispričao nekoliko otrcanih priča o poslu. Clara ga je pogledala i tražila znakove krivnje, neke nervozne tikove, ali lice mu je bilo mirno, prirodno. Toliko prirodno da se i sama počela pitati pretjeruje li. Možda je postojalo neko logično objašnjenje. Hotel je možda bio povezan s profesionalnim dužnostima. Ali Dvokrevetna soba?
Te noći nije spavala. Thomas je ravnomjerno disao pored nje, a ona se kotrljala s jedne na drugu stranu, s težinom u prsima koju više nije mogla gurnuti na dno
Sutradan, kad je otišao, nazvala je Isabellu. Odgovorila je veselim tonom, ali Clara je odmah osjetila napetost u njezinu glasu.
Isabella, moramo se naći. Danas.
– Danas? Imam nastavu, ali … u redu, naći ću vremena za tebe. Gdje?
– Kafić u blizini kazališta. U podne.
Isabella je kasnila nekoliko minuta i došla s prisilnim osmijehom. Nosila je elegantan šal i … taj miris. To je taj miris. Clara je osjetila kako joj se želudac stisnuo u čvor.
– Izgledaš Ozbiljno, dušo. Što se dogodilo? pitala je Isabella dok je sjedila.
Clara je iz torbice izvadila hotelski račun i stavila ga na stol, između njih.
Prepoznaješ li?
Isabella je problijedjela, a zatim dramatično pocrvenjela. Posegnula je za šalicom kave, ali ruka joj se tresla.
– Clara… nije kao što misliš.
– Onda mi reci kako si. Jer mislim da je Thomas bio tamo. I da nije bio sam.
Nastala tišina bila je gora od bilo koje riječi. Clara je osjetila kako joj se oči mokre, ali suzdržala je suze. Isabella je podigla pogled, a krivnja joj je bljesnula u očima.
– Nisam htjela… jednostavno se dogodilo. Bila sam sama, ti si još uvijek zauzeta, a Thomas…
– Dosta! – Clarin glas zadrhtao je, ali bio je čvrst. – Ne vjerujem. Ti, moja najbolja prijateljica. Ti, u mojoj kući, za mojim stolom…
Nekoliko ljudi u kafiću pogledalo je u njihovom smjeru, ali Clara nije obraćala pažnju. Isabella je još uvijek pokušavala nešto objasniti, ali svaka je riječ zvučala šuplje i lažno.
Clara je ustala i otišla, ostavivši račun na stolu. Koraci su joj bili teški, ali odlučni. Znala je da je nešto upravo završilo.
Kod kuće je provela duge sate pokušavajući sabrati misli. Još uvijek je voljela Thomasa i to je bol učinilo nepodnošljivom. Izdaja je bila dvostruka: od muža i od djevojke. Pitala se što je u njenom braku stvarno, a što samo pretvaranje.
Navečer kad se Thomas vratio, čekala ga je u dnevnoj sobi. Imala je crvene oči, ali glas je bio siguran.
– Moramo razgovarati.
– Naravno, draga. Što se dogodilo?
– Našla sam račun u hotelu. I razgovarala sam s Isabellom.
Thomas se ukočio. Problijedio je i pustio aktovku iz ruku. Otvorio je usta, ali dugo nije mogao izgovoriti ni riječ. Napokon je šapnuo::
– Ispričavam se.
– To je to? “Žao mi je “” nakon godina braka, nakon svega što smo zajedno izgradili? – Clarin glas je drhtao.
– To nije ništa značilo. Bila je to pogreška, trenutak slabosti. Nikad te nisam volio manje. Molim te, vjeruj mi.
Ali Clara je znala da ništa neće biti isto. To nije bio samo trenutak slabosti. Bila je to razbijena lakovjernost, odano prijateljstvo, praznina nakon iluzija.
Sljedećih tjedana njihov se dom pretvorio u hladno bojište. Thomas je pokušao ispraviti situaciju, biti pažljiv, biti brižan, ali svako njegovo ponašanje Clari se činilo umjetnim. Kad god je osjetila taj miris u zraku, htjela je pobjeći.
Isabella je nestala iz njezina života. Poruke su ostale bez odgovora, telefoni su ostali bez odgovora. Clara nije mogla oprostiti niti slušati njezine prijevode. Rana je bila preduboka.
Nekoliko mjeseci kasnije, Clara je odlučila otići na neko vrijeme kod svoje sestre, u drugi grad.
Trebao joj je dah, udaljenost. Ujutro je spakirala kofer. Thomas je stajao na pragu s očima punim suza.
– Molim Te, Ne idi. Možemo to prevladati. Kunem se da se to više nikada neće ponoviti.
Clara ga je dugo gledala. I dalje ga je voljela, ali ta je ljubav bila kao da je otrovana.
– Ne znam želim li to prevladati. Možda zaslužujem nešto drugačije. Možda zaslužujem istinu.
Otišla je, ostavivši ga samog s težinom krivnje.
Jutarnja hladnoća omotala joj je lice dok je ulazila u vlak. Osjećala je bol, ali i neobičnu lakoću. Put pred njom bio je neizvjestan, ali njegov.
U odjeljku je izvadila bilježnicu i počela pisati. Riječi su tekle: bijes, tuga, ali i želja za ponovnim rođenjem. Možda će se iz ove rane roditi Nova-jača, mudrija.
I duboko u sebi šapnuo je tihim glasom: “izgubili ste ljubav, ali našli ste se.”
