Na vlažnoj mračnoj ulici Chicaga, nakon napornog radnog dana, susreo sam djevojčicu koju nisam mogao zaboraviti. Taj susret s njom odveo me u tajnu prošlost, koja će zauvijek promijeniti moj pogled na obitelj, ljubav i istinu
Bila je to tmurna, vlažna večer kad sam izašao iz poslovne zgrade u srcu Chicaga. Ulice su još bile mokre od pljuskova koji su završili u kasnim popodnevnim satima, a hladna, teška vlaga prožimala je zrak, zbog čega su se svi kaputi priljubili uz tijelo. Skinuo sam kravatu, oslobodio vrat i osjećao kako dan, koji se činio vječno dugim, napokon dolazi do kraja. Dok sam hodao, ugledao sam siluetu djevojčice – djevojčice koju nisam mogao zaboraviti.
Stajala je na uglu Oak Streeta, držeći plišanog zeca u ruci. Lice joj je bilo mokro od suza, a oči su bile pune nesigurnosti. Bila je tako mala da nisam mogao proći pored nje. Srce mi se steglo. Prišao sam polako, kleknuo da bih je pogledao u oči i upitao:
„Izgubila si se?“
Nježnim pokretom, pokazala je rukom prema crvenim ciglenim kućama, ali nije mogla pokazati točan broj. „Moja kuća je tamo, ali ne znam koji je broj“, rekla je tiho.
Pružio sam joj ruku i govorio joj smirujuće, a njezina mala, hladna ruka smjestila se u mojoj. U tom trenutku, kroz njezino lice probio se osjećaj, nešto poznato i prožeto tugom. Taj izraz odlučnosti podsećao me na nešto što sam dugo zaboravio – na svoju davno izgubljenu kćer.
Hodali smo šutke prema kući koju mi je pokazala. Njezina ruka bila je hladna, ali čvrsta. Kad smo stali ispred crvene ciglene kuće s bijelim kapcima, djevojčica je tiho izgovorila: „Evo.“ Zvono je odjeknulo, a vrata su polako zaškripila, otvarajući se u tišini. Tada se svijet ispod mojih nogu srušio.
Preda mnom stajala je žena. Njena kosa, boje kestena, padala je do ramena, a oči su joj bile iste prodorne smeđe boje, kao moje pokojne supruge, Emily, koju sam, prema svemu što sam znao, izgubio prije pet godina. Koljena su mi popustila, a glas mi je izmakao: „Emily? Ali… ti si… umrla si.“
U tom trenutku djevojčica je pozvala: „Mama!“, pohitila prema ženi. Žena je ostala ukočena, a pogled joj je bio hladan. Kad je progovorila, izgovorila je riječi koje su mi zaledile krv: „Ne, nisam ti žena.“
U tom trenutku moj sin, Michael, sada dječak od devet ili deset godina, pojavio se i potrčao u ženin topli zagrljaj. „Mama!“, plakao je, a ja sam stajao, zbunjen i paraliziran. Gledao sam tu scenu, a žena je u tišini promatrala mene.
Tada je izgovorila nešto što je samo pogoršalo moju zbunjenost: „Zovem se Anna Carter. Nisam Emily — ne, nikada. Ja sam njezina sestra blizanka.“
