Clara se prisjetila noći kad je u Martinovoj torbi pronašla dosje s dokumentima. Između primitaka i bilješki nalazila se kopija ugovora o prodaji stana. Još nije potpisan, ali svi su podaci već ispisani: adresa, cijena, podaci o kupcu. U rubrici “vlasnik” nije bilo njenog imena, u njoj je bilo samo Martinovo prezime, kao da je on jedini vlasnik.
Srce joj je počelo lupati poput čekića. Ruke su se tresle, u očima su mi se pojavile suze bijesa. To više nije nagađanje, to je bila čista izdaja. Martin i njegova majka Greta željeli su prodati stan iza njezinih leđa, koji su joj roditelji ostavili isključivo.
Sutradan nije mogla izdržati. Kad se Martin vratio kasno navečer, bacila je papire na stol.
– Objasni mi što to znači? – glas joj je bio hladan i oštar.
Martin je problijedio. Počeo se zbuniti, objasniti nešto o dugovima, o teškoj situaciji.
– Htio sam naći rješenje… – U financijskim smo problemima, a mama je mislila da je to najbolji način.…
– Tvoja mama! – Clara ga je prekinula. – Je li ona ta koja uvijek odlučuje o našem životu? Ovaj stan ne pripada ni Vama ni njoj! To je posljednji dar mojih roditelja, njihov trud i briga za moju budućnost! I htjeli ste ga prodati kao da je to vaš proizvod!
U tom je trenutku Greta ušla u stan, kao da predviđa sukob.
– Clara, ne budi dramatična. To je za vaše dobro. Mogli biste kupiti nešto manje, a ostatak novca iskoristiti za ulaganje…
– Vi odlučujete što je dobro za mene? – Clara je podigla glas. – Roditelji su mi ostavili ovaj stan da imam krov nad glavom, da nikad ne ovisim ni o kome. I nikad vam neću dopustiti da to oduzmete!
Martin je spustio pogled i Greta je nešto mrmljala ispod glasa, ali Clara je već znala što će učiniti. Sutradan je otišla kod odvjetnika. Dokumenti nisu ostavljali nikakve sumnje: stan je pripadao isključivo njoj. Bez njezina potpisa nitko je nije mogao prodati.
Kad ju je Martin pokušao smiriti, obećavši poboljšanje i kajanje, kratko je odgovorila:
– Gotovo je. Podnosim zahtjev za razvod.
Proces je trajao mjesecima. Martin se mučio, pokušavao povući slučaj, a Greta se pojavljivala na svakom suđenju, bacajući optužujuće poglede na Claru. Ali zakon je bio jasan. Nakon šest mjeseci razvod je riješen, a stan je službeno ostao u Clarinim rukama.
Prvih nekoliko tjedana nakon Martinova odlaska bilo je teško. Praznina u stanu boljela je, a sjećanja su se stalno vraćala. Ali Clara je počela mijenjati prostor. Bacila je stari namještaj, prefarbala zidove, objesila nove zavjese. Svaka promjena bila je poput simboličnog koraka naprijed.
S vremenom je osjetila da vraća dah. Na poslu je dobila promaknuće koje se nekoć bojala. Počela se češće viđati s prijateljima, odlaziti u kazalište, šetati. Navečer je čitala knjige, više ne očekujući u napetosti Martinove korake na stubištu.
Greta je i dalje pokušavala kontaktirati, zvala je nekoliko puta, ostavljala poruke. Međutim, Clara se potpuno odvojila od nje. Nije željela više toksičnih utjecaja u svom životu.
Prošle su dvije godine. Jednog jutra Clara se probudila i shvatila da je napokon sretna. Nije savršeno, nije nevjerojatno, ali mirno i stvarno. Balkon je bio pun cvijeća, a kuhinja je mirisala na svježe mljevenu kavu.
Sjetila se očevih riječi: “Neka Bude Tvoje. Nikad ne znate što će život donijeti.”Bio je u pravu. Da nije bilo ovog stana, mogao bi ostati vani bez potpore. I da, imala je svoj dom i svoj život.
Ponekad se pitala što Martin namjerava. Je li mu žao ili još uvijek sluša majku? Ali to pitanje više nije bilo važno. Imala je slobodu.
Navečer, stojeći na balkonu i gledajući u zvjezdano nebo, Clara je osjetila zahvalnost. Ne ljutnja, ne žaljenje-samo zahvalnost što je pronašla snagu da kaže “dovoljno” i počne ispočetka.
Sad je sve bilo u redu. I konačno je osjetila da je život zaista njezin.
