Thomas je dugo zurio u Claru, kao da pokušava shvatiti govori li ozbiljno.
– Clara, ne razumiješ… – počeo je.
– Ne, Thomase. Ti ne razumiješ. Mjesecima živim za druge-za vas, vašu majku, vašu obitelj. A gdje sam u svemu tome?
Iznenadio ga je njezin ton-samouvjeren, bez drhtanja.
– Pretjeruješ. To je samo kava, kolač, vikend razgovori…
– Ne za tebe. Za mene je to mali kraj svake subote. Probudim se i znam: čišćenje, kuhanje, osmijeh za predstavu. A ti? Pričate viceve kao da je sve savršeno.
Namrštio se.
– Ne voliš moju obitelj?
Clara se nasmijala-prazna, bez radosti.
– Nije u tome stvar. Stvar je u tome što nitko ne misli na mene. Da bih možda i ja voljela popiti toplu kavu, a ne hladnu, zagrijanu sat vremena kasnije.
– Što da radim? Reci im da ne dolaze?
– Ne. Samo želim da razumiješ. Da biste osjetili kakav je osjećaj biti nevidljiv u vlastitom domu.
Zavladala je tišina. Clara je obrisala ruke ručnikom i izašla iz kuhinje.
U dnevnoj sobi smijeh se nastavio. Marie, njegova majka, pogledala ju je s prisilnim osmijehom.
Jesi li gotova, dušo? Možeš li poslužiti tanjure?
Clara je duboko udahnula.
– Na stolu su. Moram izaći na trenutak.
– Sada?! Imamo goste!
– Možda se ti pobrini za njih, Marie.
U sobi je zavladala tišina. Thomas je ustao.
– Clara! Što to radiš?!
– Nit. Ja sam samo … gotova sam.
Obukla je kaput, zgrabila torbicu i izašla. Hladan zrak udario ju je u lice. Hodala je besciljno dok nije stigla do parka. Sjela je na klupu.
“Kad sam prestao biti svoj?”pomislila je.
Telefon je vibrirao. Thomas. Marie. Opet Thomas. Pogledala je u ekran. SMS poruka:
“Gdje si? Ljudi pitaju za tebe.”
Gorki osmijeh. “Pitaju… ali nikad ne slušaju.”
Isključila je telefon. Dva sata kasnije vratila se-više od hladnoće nego od potrebe. Stan je bio tih. Na stolu su bili tanjuri i ostaci kolača. Thomas je sjedio u kuhinji.
– Otišla si. Pred svima.
– Morala sam.
– Ismijavala si me.
– Ne. I sam si se nasmijao, zaboravivši tko sam.
Pogledao ju je s mješavinom srama i bijesa.
– Nisam zaboravio… samo…
– Upravo? Da je bilo lakše pretvarati se da je sve u redu? Da sam ja dodatak tvom životu?
Sjela je i pogledala kroz prozor.
Znaš li što sam danas najviše željela? Da netko kaže: “Clara, sjedni, SAD jesam.”
Thomas je prišao i stavio joj ruku na rame.
Nisam znao da se tako osjećaš.
– Zato što nikad nisi pitao.
Možda bismo trebali nešto promijeniti.
Clara ga je pogledala u nevjerici.
– “Promjena” je dobra riječ za namještaj. Trebam te.
– Dobro. Počet ćemo ispočetka. Samo mi, bez gostiju. Obećavam.
Clara je neko vrijeme šutjela, a zatim kimnula.
– Samo im nemojte reći da “ne dolaze”. Reci mi da želiš biti sa mnom. To je važno.
– Clara … Žao mi je.
Prvi put nakon dugo vremena vidjela je iskrenost u njegovim očima.
Sljedećeg jutra sunce je lijeno prolazilo kroz zavjese. Clara se probudila kasnije nego inače. Kuhinja je mirisala na kavu.
Thomas, razbarušen, sipao ju je u šalice.
– Moja prva kava. Ne jamčim za okus.
Clara se lagano nasmiješila.
– Okus nije bitan. Važno je da ste pokušali.
Sjedili su zajedno za stolom. Tišina je bila drugačija-topla. Grad se probudio ispred prozora, a Clara se osjećala kao da se i ona budi.
Pogledala ga je.
– Možda nije sve izgubljeno.
Thomas je stavio šalicu ispred nje.
– U našoj kući. Bez gostiju.
Clara se nasmiješila. Još nije bilo potpuno olakšanje, ali bilo je nade.
Prvi put nakon dugo vremena — kava je bila topla.
