Veronica je stigla brže nego što je Maria očekivala. Vrata dvorane polako su se otvorila, a na pragu je stajala njezina prijateljica, blijeda, ali odlučna. Na ramenima je još uvijek imala pahulje koje su se topile i slijevale niz jaknu. Kad je vidjela Mariju u bolničkom krevetu, suze su joj se smrznule u očima.
– Bože, Maria… šapnula je, približavajući se i hvatajući je za ruku. – Kako to sama podnosiš?
Maria se blijedo nasmiješila, ali u tom je osmijehu bilo više boli nego radosti.
– Nisam bila sama. Andreas je ovdje. Tri minute. Da kažem da ide na odmor s Danielom.
Veronica ju je ošamućeno pogledala, a onda joj se na licu pojavila bijesna tvrdoća.
– Nevjerojatno. Kako je mogao? Vi se borite za zdravlje, a on je… kupanje na plaži?
Marija je osjetila kvržicu u grlu. Suze su htjele teći u oči, ali ona ih je trudom obuzdala.
– Više ne znam tko je osoba s kojom sam živjela toliko godina. Možda ga nikad nisam stvarno poznavala.
Veronica je ostala s njom cijelu večer, a onda je dolazila svaki dan. Donijela je čistu odjeću, nešto toplo za jelo, ali ponajviše prisutnost. Maria je počela osjećati da u njenom životu još uvijek ima mjesta za dobrotu i brigu. Svaki korak, svaki pokušaj ustajanja iz kreveta bio je bolan, ali uz pomoć rehabilitatora i prijateljice sve je ponovno naučila.
Kad se Andreas vratio, preplanuo, odmoran, s hladnim osmijehom i uzbuđenim Danielom, Maria je već mogla ustati i prošetati nekoliko koraka o štap. Stajala je u hodniku kad je otvorio vrata stana.
– Kako se osjećaš? Još uvijek šepaš? – pitao je s ravnodušnošću, kao da je riječ o vremenu.
Marija ga je dugo gledala, a zatim mirno odgovorila::
– Da, šepam. Ali ne i tebe.
Nije komentirao. Slegnuo je ramenima i nestao u kuhinji. Daniel je nesigurno pogledao Mariju; poslala mu je topao osmijeh jer je znala da za sve to nije kriva dječakova krivnja.
Kako su dani prolazili, između nje i Andreasa vladala je tišina, hladna i teška poput leda. Razgovarali su samo kad je to bilo potrebno. Međutim, Marija je počela razmišljati o sebi. Prisjetila se vremena kada je strastveno stvarala svoje projekte, kada se znala boriti za snove. Sad se sve to vraćalo.
Uz Veronikinu pomoć ponovno je počela raditi, isprva na daljinu. Ubrzo je dobila ponudu za suradnju s tvrtkom sa sjedištem u Krakovu koja je željela da ona bude koordinatorica velikog projekta. Prihvatila je ponudu bez oklijevanja. Prije se bojala Andreasove reakcije, ali sada se osjećala kao da obnavlja vlastiti život.
Jedne večeri, dok je sjedila nad dokumentima, Andreas je ušao u sobu i ironično se namignuo.
– Umjesto da se utopiš u papirima, možeš li se konačno pobrinuti za kuću? Ti si žena, a ne menadžer.
Marija je podigla pogled na njega. U njezinom pogledu više nije bilo straha ili ovisnosti.
– Ja ću, Andreas. I više se ne moram pretvarati da mi je cilj ispuniti Vaša očekivanja.
Na usnama mu se pojavio osmijeh, ali bio je prazan. Nije ništa rekao.
Mjeseci su prolazili. Marija je sve samouvjerenije hodala, sve više radila, sve više se oporavljala. Sve dok jednog dana, vedrog jutra, nije sjela preko puta Andreasa za kuhinjski stol i jasno rekla:
– Podnijela sam zahtjev za razvod.
Smrznuo se. Zatim je prezirno frknuo:
– Ti? Misliš da možeš bez mene?
Maria je spakirala dokumente u torbu i odgovorila tiho, ali čvrsto:
– Već se snalazim.
Razvod nije bio lak, ali svaka joj je faza dala novi osjećaj slobode. Preselila se u mali stan u središtu krakova, u blizini tržnice, gdje se čuo poziv s tornja Svete Marije. U večernjim satima, dok su zvona zvonila nad gradom, osjećala je da prošlost odlazi i sama stvara novu budućnost za sebe.
Daniel ju je posjetio nekoliko mjeseci kasnije. Bio je tiši, zreliji.
– Oprosti, Maria, znam kako te je tvoj otac povrijedio. Ali za mene si uvijek bila ta koja me slušala. – Njegove su riječi bile jednostavne, ali iskrene.
Marija ga je čvrsto zagrlila. Suze su potekle, ali ovaj put su to bile suze pročišćenja.
Proljeće je ustupilo mjesto ljetu. Maria je radila, upoznala Veroniku, ponovno otkrila čari grada — kafića na Kazimierzu, koncerte na otvorenom, šetnje Vislom. Život je poprimio druge boje, mirnije i živopisnije.
Ta nesreća, ta Andreasova hladnoća-sve je to ostavila iza sebe. To je postalo dio njezine priče, ali više nije njezin zatvor.
I jedne večeri, stojeći na Vaveli i gledajući zalazak sunca nad rijekom, Marija se nasmiješila. Ne na sjećanja, već na ono što je tek trebalo doći.
