Pozvao sam cijelu obitelj na večeru i svima sam postavio lijepe, ali potpuno prazne tanjure s zamršenim uzorkom. Tek pred unukom sam stavio tanjur s hranom.
Elizaveta Voronova okrenula je stol teškim, prodornim pogledom, koji je skrivao ne samo hladan ponos, već i umor od godina odgovornosti i očekivanja.
Te večeri cijela se obitelj okupila pod jednim krovom. Sin Sebastian i supruga Laura, kći Irina i suprug Bruno. I Catherine, unuka-vitka i krhka poput trske, pažljivog, dubokog pogleda. Odrasli su, međutim, ovu tišinu i fokus često miješali s tjeskobom, što je njezinu prisutnost učinilo još neugodnijom.
U zraku je bio osebujan miris: mješavina naftalina iz starih svečanih odijela i metalne hladnoće velikog novca.
Konobari u snježnobijelim rukavicama ispred svakog su postavili tanjure od najfinijeg, ručno oslikanog porculana-zlotni ukrasi pleteni su oko ruba kobalta poput prstena. Svi su bili potpuno prazni, kao da je sama praznina bila indikativna.
Neposredno ispred Katje bio je tanjur prave hrane: sočan komad lososa s roštilja, pored zelenih izbojaka šparoga, preliven gustim, kremastim umakom sa začinskim biljem. Djevojčica se napela, skrivajući ruke, kao da je krivnja za ovu poslasticu pala isključivo na nju.
Sebastian je bio prvi koji nije mogao izdržati. Njegovano lice pocrvenjelo je, a vene na sljepoočnicama zadrhtale.
– Mama, kakva je to predstava?
Laura je odmah ušutkala supruga stavljajući ruku ukrašenu prstenom na njegovo rame.
Seba, molim te, šapnula je. – Sigurna sam da Elizabeth ima ozbiljno objašnjenje.
– Ne razumijem ništa-tiho je rekla Irina, gledajući prazan tanjur ispred sebe, a zatim kameno lice svoje majke. Njezin suprug Brunon iskrivio je usne u prezirnom poluosmijehu.
Elizabeth je polako podigla tešku kristalnu zdjelu i u dvorani je zavladala gotovo kazališna tišina.
To nije predstava, djeco, rekla je mirno, a svaka joj je riječ odjeknula sa zidova. – To je večera. Poštena Večera.
Kimnula je prema tanjuru svoje unuke.
– Jedi, Katerina. Ne stidi se.
Djevojčica je stisnula vilicu u prste, ali je nije približila ustima. Osjetila je poglede odraslih — kao da je ukrala ovu hranu od svakog od njih.
Elizabeth je otpila mali gutljaj vina i nastavila:
– Odlučila sam da je vrijeme da konačno budem iskrena. Danas će svatko od vas dobiti točno ono što je zaslužio.
Pogledala je sina.
– Sebastiane, uvijek si mi govorio da je glavna stvar pravda i zdrav razum. Evo ih, pred vama, u svom najčišćem obliku.
Sebastianu su mišići zadrhtali na licu, stisnuo je čeljusti do boli.
Neću sudjelovati u ovom ludilu, gunđao je.
– Zašto ne? – Elizabeth se lagano nasmiješila. – Zabava tek počinje…