Adrian se zaustavio na pragu, ne mogavši vjerovati što vidi. Nasred kuhinje, za velikim hrastovim stolom, sjedilo je dvoje prljave djece, zgužvane odjeće i blijedih lica, ali širokih očiju. Pred njima ih je mlada žena pokušala nahraniti iz lonca jedva zagrijanog na štednjaku.
Pogled joj je iznenada pojurio prema njemu, iznenađen, gotovo prestravljen.
– Tko… tko ste vi? promrmljala je.
Adrian je osjetio kako mu krv počinje ključati u venama. “Kako se netko usuđuje provaliti u moju kuću?”pomislio je, ali njegov je unutarnji glas utihnuo kad je upoznao pogled djece. Bilo je puno straha, ali i nade.
– Ja sam gospodar ove kuće, – odgovorio je čovjek, naviknut davati naredbe, suhim, hladnim tonom. Tko ste vi?
Žena je duboko udahnula i, držeći žlicu u ruci poput beskorisnog oružja, rekla je::
– Zovem se Elena. Ta djeca … oni su moja braća. Majka im je umrla prošli tjedan. Otac je nestao. Nismo imali kamo otići. Vrata kuće bila su odškrinuta, ušli smo … da nađem utočište barem nekoliko dana.
Njezine su ga riječi pogodile poput udarca u crijeva. Dio njega zahtijevao je da odmah pozove policiju, da ih bez oklijevanja izbaci. Ali drugi dio, onaj koji je godinama pokušavao zakopati pod slojevima ravnodušnosti i luksuza, natjerao ga je da bolje pogleda.
Prišao je bliže stolu. Djeca su drhtala, ali se nisu micala. Adrian se sagnuo i ugledao jednog od njih kako drži staru, istrošenu, ali pažljivo očuvanu igračku. Podsjetilo ga je na vlastito djetinjstvo, vrijeme kada nije bio milijarder, već siromašni dječak na ulicama zaboravljene četvrti.
Uspravio se i pogledao ravno u Elenu.
Znaš da bih te mogao odmah izbaciti, zar ne?
Spustila je oči, a zatim tiho odgovorila::
– Znam. Ali ako to učinite, nemamo kamo otići. Možda ćemo spavati na željezničkoj stanici. Ja … pokušao sam se snaći, ali imam samo devetnaest godina. Oni su sve što imam.
Nastala tišina bila je teška, gotovo nepodnošljiva. Adrian je osjećao bijes pomiješan s tjeskobom koju nije osjećao godinama. U poslovnom svijetu odluke su se donosile brzo, hladnokrvno. Ali ovdje, u vlastitoj kuhinji, dva para očiju molila su ga bez riječi.
Napokon je duboko udahnuo.
– Ostat ćete. Ali od danas se sve mijenja.
Elena je podigla pogled, zapanjena. Djeca su mu se instinktivno približila, kao da osjećaju da im njegova odluka pruža priliku.
Adrian je znao da je upravo krenuo opasnim putem: više nije bio samo usamljeni milijarder koji je žudio za mirom. Od tog trenutka njegova se sudbina ispreplela sa sudbinom vanzemaljaca koji su trebali okrenuti cijeli njegov svijet naopako.
