Barsik se zaustavio na rubu groblja, zadihan, a cijelo mu se tijelo treslo od umora i boli. Kaput mu je bio smrznut, ali u očima mu je gorjela vatra koju je bilo nemoguće ugasiti. Polako se približavao svježem grobu, kao da se i sam bojao onoga što će tamo pronaći. Nasip zemlje još je bio mokar, kišne kapi blistale su na bijelim laticama cvijeća. Barsik je legao, spustio glavu na hladnu zemlju, točno iznad djevojčinog imena. Iz njegovih prsa izbio je dugačak vrisak, a magla ga je nosila po cijelom groblju. Zvučalo je kao poruka poslana u drugi svijet.
Tada se među drvećem začulo Tiho šuštanje. To nije bio vjetar. To nisu bili ljudski koraci. Andrej i Marija su se smrznuli, kao da proživljavaju pogrebnu scenu, ali sada su bili samo zajedno. – Šapnula je majka drhtavim glasom.:
– Neće preživjeti bez nje.…
Andrej je htio odvući psa od groba, ali krajičkom oka vidio je da Barsik drhti cijelim tijelom, kao da ga svaki otkucaj srca boli. Nije samo plakao-polako je izblijedio, kao da njegova duša više ne može izdržati.
Marija je kleknula pokraj njega i zagrlila ga. Pas je polako podigao glavu i pogledao je u oči. U tom se trenutku dogodilo nešto neobično: magla se uzburkala i nad grobom se pojavio blijedi sjaj, jedva primjetan, ali stvaran. Bila je poput dječjeg osmijeha koji je osvjetljavao tamu. Marija je briznula u plač.
Vidiš, Andriša? Ovdje je… ona je s njim.
Barsik je još jednom pritisnuo njušku na zemlju i tada je zavladala tišina. Prsa su se polako podigla i zaustavila. Tamo, na grobu, pas je zauvijek zatvorio oči.
Marija je povikala, ali ne iz očaja, već iz razumijevanja: pas nije otišao — otišao je za onim kojeg je volio. Andrei je stisnuo šake, kleknuo i uzeo mlitavo tijelo u naručje. Osjetio je kako ga obuzima bolna težina, ali noseći u sebi i mir.
Kasnije se o tome dugo pričalo u selu. Neki su tvrdili da se srce psa jednostavno slomilo. Drugi su šapnuli da tako snažna veza može pomaknuti granice života i smrti. Čuvar groblja zakleo se da su se sljedećeg dana u zoru, na hladnoći, nad grobom vidjela dva mala traga — ni ljudska ni životinjska – poput djeteta i psa koji su zajedno trčali kroz ružu.
Marija i Andrej nekoliko dana nisu mogli pronaći riječi. Kad su napokon pokopali Barsika, nisu mu iskopali zaseban grob. Ne. Stavili su ga pored Aline, u istu zemlju, pod istim cvijećem. A onda se, prvi put nakon mnogo tjedana, Marija uspjela nasmiješiti. Ne iz sreće, već iz samopouzdanja da njezina kći nije sama.
Vrijeme je prolazilo, bol se povećavala, ali na grobu je uvijek bilo svježeg cvijeća. A oni koji su prolazili često su govorili da na ovom mjestu postoji izvanredan mir. Bilo je to kao da dva duha slijede jedno drugo-dijete i pas čija je ljubav bila jača od bilo čega drugog.
Jedne ledene prosinačke večeri, kad je snijeg padao gotovo nečujno, Maria je pogledala u nebo. Magla se raščistila i zvijezde su sjajno sjale. Jedna je bila najsjajnija i na trenutak se činilo da u njenom sjaju postoje dvije figure: djevojčica koja trči sa smijehom i pas koji je nikada nije napustio.
Marija je zatvorila oči i šapnula::
– Ostanite zajedno … zauvijek.
I duboko u sebi znala je da će tako biti.
