Na pola leta vratila se ista stjuardesa, ali ovaj put sa sjajem u očima.
– Gospođo Vorontsov, – toplo je rekla, – kapetan bi vas volio vidjeti u kokpitu.
Matej je namignuo.
Gđo Vorontsov?
Putnici su podigli glavu.
Uspravio se, pokušavajući sakriti užas.
Zašto ju je kapetan upravo pozvao?
Trenutak kasnije začuo se glas u interfonu.:
Dame i gospodo, večeras imamo posebnog gosta na brodu. Molim vas, pozdravite sa mnom svjetski poznatu sopranisticu Emiliju Vorontsovu.
U avionu je zavladala tišina.
Matej se smrznuo.
Emilia Vorontsova? Žena koju je maltretirao cijelim putem… je li to bila ona?
Žena se vratila na mjesto s uljudnim osmijehom. A onda-pjevala je.
Nekoliko lebdećih nota. Ali drhtanje im je prolazilo niz kralježnicu. Čisto. Moćan. Prodorno lijepa.
Kad je završila, avion je eksplodirao pljeskom.
Neki su putnici ustali. Ostali su zgrabili telefone kako bi je snimili. Djevojčica se nagnula u prolaz i šapnula::
– Ona je poput anđela.
A Matej?
Sjedio je blijedo, odjednom sićušno, kao da se stisnuo u stolici.
Isti ljudi za koje je vjerovao da su šutke kimnuli njegovoj šteti sada su pljeskali ženi koju je pokušao poniziti.
Kad je Emilia ponovno zauzela mjesto pored njega, progutao je i šapnuo::
– Ja … nisam znao tko ste.
Polako se okrenula prema njemu mirnim pogledom.
I rekla je nešto što nikada neće zaboraviti:
Nije važno tko sam.
Trenutak tišine. A onda:
– Ne mogu uvijek kontrolirati svoju težinu. A vi? Gospodin uvijek može kontrolirati svoj stav.
U avionu je opet zavladala tišina.
Ne od neugodnosti, već od divljenja.
Jer u tom je trenutku skupina stranaca svjedočila više od glazbe.
Vidjeli su milost pod pritiskom.
Vidjeli su da dostojanstvo ne ovisi o veličini odjeće ili klasi karte. Ovisi o karakteru.
A u toj stolici — pored muškarca koji je mislio da mu novac daje moć — sjedila je žena čiji su glas i prisutnost podsjetili sve na dublju istinu:
Ne možemo birati tijela u kojima smo rođeni.
Ali uvijek možemo odabrati kako se osjećamo prema ljudima koji sjede pored nas.
