Marina je duboko udahnula dok je pokušavala svladati emocije. Znala je da će, ako sada eksplodira, započeti otvorena svađa, možda čak i prekid. Ali nešto se u njoj pokvarilo. Više nije mogla šutjeti.
Clara, očekujemo dijete, rekla je drhtavim glasom. Znaš li koliko smo godina čekali ovaj trenutak? Godine nade, suza, molitve. A sad kad se to čudesno obistinilo, želite li da svu svoju ušteđevinu potrošimo na maturu i haljinu?
Clara se smrznula, iznenađena. Nije očekivala da će Marina povisiti glas. Navikla ju je vidjeti tihu i rezerviranu — ta ju je reakcija zbunila.
– Ne želim ništa za sebe, nego za Christinu! uzviknula je. – A ako ne razumijete koliko joj je ovaj trenutak važan, onda je možda moj sin pogriješio što je odabrao takvu ženu!
Antoine, koji je do sada šutio, eksplodirao je:
– Dosta! To je okrutno i nepravedno! Marina je majka mog djeteta. Ti si … vidite samo njezin novčanik!
Clara je naglo ustala, s rumenilom na licu:
– Ne viči na mene! Ja sam tvoja majka!
– Prava majka ne bi posvojenu Kćer stavila iznad svog budućeg unuka! – viknuo je Antoine. – Izlazi iz moje kuće!
Clarine su se oči od čuđenja raširile. Već je vidjela bijes svog sina, ali nikada se nije osjećala tako odbačeno. Bez riječi, zgrabila je torbicu i izašla zalupivši vratima.
Zavladala je tišina. Marina se počela tresti, a Antoine ju je čvrsto zagrlio.
Žao mi je što ste to morali proći, šapnuo je. – Ali više ne želim živjeti u sjeni njezinih uvjeta. Sada smo obitelj.
Sljedeći su dani bili tihi, ali napeti. Clara je šutjela. Antoine ju je nekoliko puta pokušao nazvati, ali ona se nije javila. Marina je, iako uvrijeđena, također osjećala tugu — nije željela da njihovo dijete odraste bez bake.
Jedne kišne večeri vrata su se iznenada otvorila. Clara je stajala na pragu-natopljena do suhe niti, s torbom u ruci.
– Hoćete li mi oprostiti? tiho je upitala, gledajući Marinu ravno u oči.
Marina nije ništa rekla. Pružila joj je ručnik i gestikulirala da uđe. Antoine je izašao iz spavaće sobe i smrznuo se.
– Pogriješila sam… – Clara je tiho započela. – Samo sam htjela da Cristina bude sretna. Ali zaboravila sam da ćete donijeti novi život na ovaj svijet. I to je neprocjenjivo.
Suze su joj tekle niz obraze.
Marina, Žao mi je. I ako smijem, voljela bih biti dio vašeg života, a ne teret.
Marina je odmahnula glavom i zagrlila je. Antoine je stisnuo usne kako ne bi zaplakao.
– Ti si baka našeg djeteta, Clara. I bez obzira na sve, obitelj bi trebala biti zajedno.
Kako su mjeseci prolazili, Marina je trudnoća dobro prošla. Antoine je naporno radio, ali s radošću. Clara je, kao da se promijenila, postala njihov stup. Jednom je i sama ponudila financijsku pomoć u putovanju djeteta.
Kristina je počela povremeno dolaziti u posjet i, na iznenađenje svih, prišla je Marini. Jednog dana, milujući joj trudnički trbuh, pitala je:
Misliš da će to biti djevojčica?
– Imam takav predosjećaj-nasmiješila se Marina.
– Tada ću je naučiti crtati-šapnula je Christina.
Kad je došao dan porođaja, cijela je obitelj bila u bolnici. Antoine je držao marinu za ruku, dok je Clara sjedila u hodniku i tiho se molila.
Nekoliko sati kasnije liječnik je otišao s osmijehom na licu:
– Čestitam! Imate zdravu djevojku!
Antoine se nasmijao od sreće, A Clara se spustila na stolicu šapćući molitve.
Kako ćete je nazvati? – pitala je primalja.
Emma, odgovorila je Marina, Emma Isabella.
Kod kuće je Emma odrasla okružena ljubavlju. Clara je postala baka iz snova, Christina Vesela tetka, a Antoine i Marina vrsta roditelja koji dobro znaju što znači čekati dijete godinama.
A Marina, gledajući navečer kako Antoine stavlja Emmu u krevet, pomislila je:
– Sve oluje su prošle. Sada živimo u svjetlu nakon njih.
