– Dobro jutro, rekao sam tiho.…
Okrenula je glavu u mom smjeru. Pogled joj je bio zamagljen, umoran. Nije me prepoznala. Međutim-odakle joj?
Imala sam čudan san, šapnula je. – Sanjao sam da mi je sin došao… ne znam zašto. Možda zbog lijekova.
Osjetio sam kako mi se grlo steže.
Imate li djece? pitao sam, iako sam znao odgovor.
Pogledala je kroz prozor.
– Ne. Ili možda… više ne znam je li to važno. To je bilo davno. Nisam ga ni pogledala. Potpisala sam i … otišla je. Najveća pogreška u mom životu.
Zavladala je tišina. Gusta i teška.
– Zašto? – pitao sam jedva čujno.
Oklijevala je. A onda šapatom:
– Imao sam devetnaest godina. Moji roditelji su rekli da ako ga ne dam, izbacit će me iz kuće. Otac djeteta je nestao. Nisam imao nikoga, novca. Mislila sam da će mu biti bolje ako odem. Oboje. Ali nije.
Utihnula je. A onda je dodao još tiše:
– Postoje pogreške koje se ne mogu ispraviti. Mogu se nositi samo. Cijeli život.
Nisam disao. Povrijedilo me samo postojanje.
Stavio sam njezinu karticu na stol kraj kreveta.
– Zovem se David. Rođen sam 16.veljače 1993. U bolnici o kojoj razmišljate.
Na kartici je samo jedna trudnoća. Jedno rođenje. Jedna ostavka.
Ja sam to dijete.
Smrznula se.
Tišina je bila toliko duboka da sam mogao čuti otkucaje vlastitog srca.
Otvorila je usta, a zatim ga zatvorila. Suza joj je tekla niz obraz.
– Ovo … nemoguće… šapnula je. – Ti … jesi li to stvarno ti?
Kimnuo sam.
– Nisam došao da vam sudim.
Došao sam jer cijeli život nisam mogao živjeti s pitanjem zašto.
Sad znam.
Ustao sam. Napravio sam korak prema vratima.
– Davide… molim te, čekaj.…
Okrenuo sam se.
– Pomoći ću vam kao liječnik. To zahtijeva moja profesija.
Ali sve osim toga već je izbor.
Vaš izbor. A možda i moj.
Otišao sam.
Iza vrata je ostala žena koja me jednom predala.
Preda mnom je stajao čovjek koji se upravo našao.
