Aneta je mirno stajala, iako joj je vruća juha tekla niz krilo. Oko nje se začuo smijeh, zveckanje žlica i vriskovi, ali u očima joj se pojavila hladnoća koja je iznenada utišala pola blagovaonice.
— “Već sam ti rekla… napravili ste najveću pogrešku – šapnula je tako da su svi ostali bez daha.
Bartosz se glasno nasmijao, pokušavajući povratiti svoje nekadašnje samopouzdanje:
– “Oh, kako slatko! Mala Anechka se pretvara da je strašna! Što ćeš učiniti? Hoćeš li plakati?”
Aneta je napravila korak prema njemu. U dvorani je zavladala tišina. Dvojica njegovih kolega razmijenili su nervozne poglede.
– “Ne, Bartosz. Ne plačem. Završavam takve stvari.”
Kad ju je pokušao uhvatiti za ruku, Aneta je odmah preokrenula pokret. Iskrivila mu je zglob takvom snagom da je dječak od iznenađenja vrisnuo i srušio se na stol. Ploče su zazvonile, a jedna je pala na pod, razbivši se na komade.
Dvorana se smrznula.
Bartosz grču, crvena na licu:
– “Kako se usuđuješ?! Ti…!”
– “Usudim se jer moram”, oštro je odgovorila. – “Tu završava vaša zabava. Nitko te se više neće bojati.”
Lagano ga je gurnula, a on je opet izgubio ravnotežu i srušio se na pod, što je ovaj put izazvalo salvu smijeha.
– “Gle, kralju škole!”netko je gunđao odostraga.
Bartosz je osjetio da gubi tlo pod nogama. Pogledao je svoje prijatelje, ali oni su spustili pogled.
Aneta je prišla i neočekivano pružila ruku prema njemu.
– “Ustani. Ali zapamtite: više nemate pravo mučiti druge. Ako pokušate ponovo, neće završiti kao danas.”
Glas joj je bio miran, ali imao je takvu snagu da nitko nije sumnjao da govori Ozbiljno.
Bartosz je, drhteći od bijesa i srama, napokon zagrlio njezinu ruku. Ustao je, ali nije rekao ni riječi. Krenuo je prema vratima, a slijedili su ga drugovi.
Sada su sve oči uprte u Anetu. Djevojka plave kose prišla joj je i šapnula::
– “Bila si nevjerojatna… kako si to učinila?”
Aneta se nasmiješila prvi put u danu.
– “To nije magija. Potrebno je samo u pravo vrijeme reći “dovoljno”.”
Od tada se atmosfera u školi promijenila. Učenici su Bartosha počeli gledati drugačije-ne s tjeskobom, već s prezirom. Sve se više netko usudio reći mu”ne”.
Te se večeri Aneta vratila kući u mokroj uniformi. Majka je upitno pogledala.
– “Kćeri, opet nevolja?”
Aneta je sve rekla. Majka je dugo šutjela, a zatim uzdahnula:
– “Htjela sam da izbjegneš sukobe… ali možda si učinila ono što je bilo potrebno. Ponekad morate pokazati tko smo zapravo kako bi nas drugi prestali povrijediti.”
Aneta je kimnula. Znala je da se u tom trenutku nešto promijenilo u njoj.
Od tog dana Bartosz se nije usudio pogledati je izravno u oči. I, štoviše, nikada više nije pokušao maltretirati druge. Strah kojim je vladao godinama raspadao se poput stakla.
I sve je počelo s jednom djevojkom koja se usudila reći “dosta”.
