U zaleđenoj dvorani svaki se dah činio preglasnim. Marija je stajala nepomično, a kosa joj je bila prekrivena vrućom juhom koja joj je tekla niz lice i kapala na pod. Srce joj je lupalo kao ludo, osjećala je sram, poniženje i bijes, ali nije spustila pogled.
Čovjek koji je ustao napravio je korak naprijed. Bio je odjeven jednostavno-siva košulja, obična jakna, bez razmetljivog, ali pogled mu je bio oštar i nepopustljiv. Aleksandar je okrenuo glavu i na trenutak mu se osmijeh smrznuo na licu.
– “Tvoj bi otac bio ponosan, zar ne?”čovjekov glas probio je zrak poput noža.
U ustanovi je zavladala tišina. Nekoliko gostiju ga je odmah prepoznalo. Bio je to profesor Kovalski, cijenjeni čovjek u gradu, bivši mentor Aleksandrovog oca i dugi niz godina cijenjeni autoritet.
Aleksandar je sve pokušao pretvoriti u šalu:
– “Kakva je sreća upoznati vas ovdje, gospodine profesore… bila je to samo mala zabava, ništa ozbiljno.”
Profesor je pogledao Mariju. Stajala je stisnutih šaka i imala suze u očima.
– “Ova djevojka naporno radi. Znaš što si učinio? Ponizio si čovjeka. Pred svima. I zašto? Pokazati svoju snagu?”
Aleksandar je gorio rumenilom. Njegove kolege prestale su se smijati.
– “Nemojmo pretjerivati, bila je to šala…”
– “Šala?”profesor je povisio glas. – “Šale ne oduzimaju dostojanstvo ljudima. Ono što si učinio bilo je okrutno.”
Iz publike je dopiralo gunđanje. Starija žena šapnula je:”stvarno.”Čovjek u baru glasno je dodao:” Bravo, reci mu!”
Maria je progutala slinu, ali napokon je progovorila tiho, ali čvrsto:
– “Nisam plaćen da me ponižavaju. Plaćen sam za pošten rad. Kod kuće me čeka majka koja računa na svaki peni od moje plaće. Ali ono što ste učinili nikada neću zaboraviti.”
Profesor je prišao Aleksandru.
– “Dobro se sjeti. Cijeli život živite misleći da ste superiorniji od drugih. A ti si samo uplašeni dječak koji se krije iza očeve imovine. Da je ovdje, sramio bi se tebe. Znam ga dovoljno da to kaže.”
Aleksandar se povukao na korak. Lice mu je gorjelo, ruke su mu se tresle. Pokušao se nasmijati, ali smijeh je zvučao gluho.
– “Gospodine profesore, to nema smisla…”
Tada je netko ustao i počeo pljeskati. Zatim drugi. Nekoliko sekundi kasnije cijela je dvorana pljeskala Mariji i profesoru.
Aleksandar se osvrnuo oko sebe. Prvi put u životu nije mu se divio, već mu je suđeno. Kolege su skrivali telefone, neki su žurno krenuli prema izlazu.
Maria, sva mokra, ali uspravna, osjetila je kako se sram pretvara u snagu. Netko joj je pružio ručnik, netko drugi čašu vode. Profesor joj je stavio ruku na rame.
– “Držite glavu visoko. Nisi sama.”
Aleksandar je teško progutao.
– “Žao mi je…”šapnuo je, ali pljesak mu je utišao glas.
Marija ga je pogledala ravno u oči.
– “Riječi neće izbrisati ono što ste učinili. Možda ćeš jednog dana to shvatiti.”
Okrenula se i krenula prema stražnjoj sobi. Ljudi su joj popustili, neki su šapnuli: “Bravo, djevojko.”
Aleksandar je ostao sam za praznim stolom s netaknutom čašom vina. Ono što je smatrao trijumfom raspalo se u prah. Profesor se sagnuo i rekao mirnim, ali čvrstim glasom::
– “Sjetite se, Aleksandre: snaga nije u ponižavanju, već u uzdizanju drugih. Danas ste pokazali tko ste. Pitanje je, Želite li ostati takvi?”
Aleksandar nije odgovorio. U trbuhu je osjećao težinu, a u ušima mu je odjeknuo pljesak poput rečenice.
Epilog
Navečer se Marija vratila kući. Majka se uplašila kad je vidjela umrljanu odjeću i čvrsto je zagrlila. Maria je sve ispričala, a starija je žena šapnula:
– “Ne plači, kćeri. Bila si jaka. Ljudi su to vidjeli.”
Sutradan je priča već kružila internetom. Netko je sve to snimio i stavio na mrežu. Tisuće komentara, od kojih većina podržava Mariju. Mnogi su tražili posljedice za Aleksandra.
Tvrtka njegovog oca morala je reagirati. Skandal je uništio ugled obitelji. Aleksandar se prvi put u životu morao sakriti, naučiti gorak okus srama.
Maria je dobila ponude za rad na drugim mjestima. Međutim, ostala je ista: skromna, marljiva, s nježnim osmijehom, ali krutim pogledom. Znala je da se vrijednost osobe ne mjeri novcem, već načinom na koji čuva dostojanstvo.
A negdje, u samoći svoje sobe, čak se i Aleksandar počeo sjećati Marijinog pogleda i profesorovih riječi. I prvi put je osjetio sram koji bi mogao biti početak promjene.
