Larissa je nemirno spavala u stanu svoje bake, kao da joj sama tišina pokušava prenijeti poruku. Probudio se u zoru, prve zrake sunca klizile su po krovovima, dvorište ispod je još spavalo. Larisa je bacila ogrtač i prošetala sobama. Činilo se da zidovi upijaju njegove misli.
– “Poštujem…”tiho je ponovio riječi svoje bake.
Telefon je bio na stolu. Nekoliko nepročitanih poruka od Andrisa:” ne ljuti se na mamu”,” ne pravi slona od buhe”,”razgovarajmo, molim te.” Međutim, Larissa nije odgovorila.
Otišao je u kuhinju, stavio vodu za čaj. I odjednom, kao da ga je udario grom, shvatio je — prvi put u dvanaest godina bio je uistinu sam. Ne napušten, već slobodan.
Navečer se napokon pojavio Andrija. Dugo je i naporno pritiskao gumb za zvono. Kad je Larissa otvorila vrata, na pragu je stajao njezin suprug, zgužvanog lica i crvenih očiju. Činilo se da jedva spava.
– Larisa… – glas joj je drhtao. – Ne želim da bude tako. Znam da sam pogriješio. Ali shvati: ona je moja majka. Moja jedina majka.
– A ja? Tiho je pitala Larissa. – Tko sam ja za tebe?
Andrija je spustio oči. Šutio je.
Puno sam razmišljao, napokon je rekao. – U pravu si. Previše sam mu dopustio. Ali ne znam kako drugačije. Odgajao me sam, učinio sve za mene. Kako mogu reći: “Mama, odmakni se”?
– I kako kažete svojoj ženi: “živite kako vam mama kaže”? Pogledao je Larisu u oči. – Ne moraš birati između mene i njega. To je izbor između obitelji i pokornosti.
Andrija je prešao rukom preko lica.
– Ne želim te izgubiti.
– Ali ne možete ga zaustaviti-usprotivila se Larissa.
Među njima je opet zavladala tišina. A onda je Larisa jasno shvatila: ispred nje je čovjek koji je jak na poslu, ali slab kod kuće. A čekati da se promijeni je poput nošenja istih rana koje je imala baka.
Tri dana kasnije, Larissa je upoznala Kato, mladu djevojku zaručenu za Denesa. Sjedili su u malom kafiću u blizini podzemne željeznice. Kato je posramljeno pomilovao zaobljeni trbuh.
Vjeruj mi, Larisa, nisam ništa tražila, rekla je nježno. I meni je bilo neugodno. Tražili smo smještaj koji bi se mogao unajmiti. I sam sam se usprotivio tome da te nešto pitaju.
Larisa ga je pogledala. Mlado, uplašeno, ali iskreno lice. Nitko nije kriv.
Znam, Kato, odgovorio je mirnije. – Ako moja svekrva želi rat, to je njezin rat. To se tebe ne tiče.
Kato je zahvalno uzdahnula.
– Hvala na razumijevanju.
Nakon toga, Andrija je došao još nekoliko puta, donio večeru, molio ga da se vrati. Ali svaki put mu se u očima čitalo isto: zbunjenost.
Konačni raskid uslijedio je kad je njezin suprug to rekao:
– Mama se brine da si uvrijeđen. Smislimo kako se pomiriti.
– “Pomiriti se?”Larisa se gorko nacerila. Andrija, uništava mi život. I očekuješ da mu se nasmiješim?
Čovjek je šutke stajao ispred njega.
Tada je Larissa napokon shvatila: više ne želi gubiti vrijeme na borbu u kojoj će uvijek biti žrtveni jarac. Sa ženom koja nikada neće biti” dovoljno dobra ” za njega.
Prošla su dva mjeseca. Postupno je Bakin stan pretvorila u svoj: objesila je lagane zavjese, stavila knjige na police, premjestila staru bakinu stolicu. Počeo je više vremena provoditi na poslu i ponovno viđati svoje prijatelje.
On i Andrija su se sreli još nekoliko puta, ali svi su se razgovori svodili na isto: “Vrati se kući.” I svaki put je Larisa odgovorila: “prvo odluči gdje ti je mjesto.” Nikad se nije odlučio.
Jedne večeri Larisa je skuhala čaj, sjela na prozorsku dasku i pogledala dolje u dvorište. Tamo su trčala djeca, netko je vozio bicikl. U glavi joj se opet začuo Bakin glas:
“Najvažnija stvar u obitelji je poštovanje. Ako ga nemate, udaljite se i nemojte se tući.”
Larisa je sa suzama u očima, ali s osmijehom nagnula glavu prema staklu.
Nije znao što slijedi. Novi život bio je i zastrašujući i oslobađajući. Ali sada je pripadala njemu. Ne pod tuđim uvjetima, ne u skladu s očekivanjima drugih.
I prvi put nakon mnogo godina osjećala je da bi baka bila ponosna na nju.
