Albina je ušla u stan i zaustavila se na pragu. Tišina koja je vladala iznutra bila je gotovo neprirodna. Vrata iza nje zatvorila su se suhim pucketanjem-konačnim, nepovratnim zvukom.
Robert je polako ustao sa stolice, kao da je odjednom imao deset godina. Vilhelmina je sjedila uspravno, kao i uvijek, elegantno sklopljenih ruku na koljenima, hladnog i istraživačkog pogleda.
– Što to znači? pitala je oštro, iako tiho. – Dolaziš ovamo sa strancima, razbijaš bravu? Kojim pravom?
– Moje pravo, Vilhelmina. – Albina je govorila mirno, gotovo tiho, ali svaka je riječ kucala poput čekića. – Ovo je moj stan. Moje. I samo moje.
Robert je otvorio usta, ali je utihnuo. Spustio je glavu. Vilhelmina ga je ljutito pogledala, kao da očekuje da će to reći.
– Dala sam ti tjedan dana. Sedam dana. Ne više. I ne samo da se niste namjeravali preseliti, već ste i promijenili brave. Ostavio si me na vratima, noću, bez odgovora,bez objašnjenja. Kao uljez.
– Mislili smo… da vam neće smetati ako ostanemo nekoliko dana duže-napokon je Robert rekao, tiho, gotovo u sebi.
– Uopće niste razmišljali. – Albina je otišla do stola i stavila torbu na njega. – Primila sam vas Svojom voljom. Ali smjestili ste se ovdje kao da je to vaša kuća. A ja? Jesam li se trebala osjećati kao gost? Kao stanar u vlastitom stanu?
Vilhelmina je drhtala od bijesa.
– Mi smo stariji, Albina. Trebamo malo poštovanja!
– Poštovanje? – Albina je podigla obrve. – Ja ne pripadam? Gdje je bilo vaše poštovanje kad ste razmijenili bravu i niste me obavijestili? Gdje je bilo poštovanja kad ste se prema meni ponašali kao prema sluškinji, kao prema nekome tko bi trebao biti sretan što vam može pružiti krov nad glavom?
Vilhelmina je šutjela, ali je tako čvrsto stisnula usne da su postale bijele.
Antonije, predstavnik uprave, ušao je unutra. Sa sobom je imao dokumente i bilježnicu.
– To je jasno. Vlasnica ustanove je gospođa Albina. Dvorac je naveden bez njezinog znanja i pristanka, što se može smatrati nezakonitim oduzimanjem prostorija.
Michael, Bravar, počešao se po glavi i promrmljao::
– Lijep dvorac. Jedan od najboljih. Ali istina je da ni najbolji neće zaustaviti vlasnika koji odluči ući u vlastiti dom.
Robert je umorno pogledao Albinu. Bez ljutnje, radije s nečim sličnim sramoti.
– Ispričavam se. Mislim da smo stvarno pretjerali.
– U redu. Pretjerali ste’, mirno je odgovorila. Dat ću vam sat vremena da se spakirate. Kad se vratim s posla, stan će biti prazan.
Vilhelmina je krenula prema spavaćoj sobi. Nije progovorila ni riječi. Robert je prikupio nekoliko dokumenata, stavio ih u aktovku. Nitko nije povisio glas, nitko se nije svađao. Šutjeli su-možda od tuge, možda od razočaranja ili možda jednostavno nisu imali što reći.
Dva sata kasnije, Albina se vratila. U stanu je vladala tišina. U hodniku više nije bilo Robertovih cipela. Kuhinja nije mirisala na Vilhelmininu kavu. Na stolu je bila mala razglednica.:
“Oprosti. Pretjerali smo. Robert i Vilhelmina.”
Uredno ga je presavila i stavila u ladicu. Zatim je otišla do prozora i širom ga otvorila. Ljetni vjetar je uletio unutra, pažljivo podižući zavjese. Pozor. Polako.
Albina je ušla u kuhinju, stavila vodu na čaj. Sjela je za stol. Osjećala se umorno, ali i laknulo. To je bio njezin dom. Napokon je opet bio samo njezin.
Telefon je vibrirao. Poruka od Elizabete:
“I kako? Jesi li dobro?”
Albina je odgovorila:
“Već je tako. Napokon da.”
Pogledala je oko sebe-zavjese koje je sama odabrala, šalicu koju je dobila na poklon za trideseti rođendan, policu s knjigama. Sve je bilo na svom mjestu. I ona je.
Danas je započela novo poglavlje. Bez prethodnog tereta. Bez straha da će netko ponovno prijeći granicu. Bez ičije kontrole.
To nije bila bajka. Nije sve bilo jednostavno. Ali u ovoj je priči ona ta koja je držala ključ.
I ovaj put-nitko je neće uzeti.
