Clara se sve više hvatala misleći da živi kao u kavezu. Aleksandar je više nije doživljavao kao partnericu, ženu ili majku svog djeteta. Tretirao ju je kao nepotreban komad namještaja u novom, ugodnom životu.
Ali jednog dana Clarino strpljenje je ponestalo.
To se dogodilo nakon još jedne svađe. Tog je dana ljuljala svog uplakanog sina više od sat vremena, a kad je napokon sišla u kuhinju, u hladnjaku je pronašla samo nekoliko uvelih jabuka i praznih kutija. Na bankovnoj kartici gotovo da nije bilo novca-nakon rođenja djeteta Clara nije radila i više nije imala pristup kućnim financijama.
Kad je tiho zamolila Aleksandra za nešto novca za hranu, slegnuo je ramenima i bacio:
– Čak ni novac ne možete dobro iskoristiti! Stalno pitaš i pitaš… kada ćete konačno početi zarađivati za život?
Tada je nešto u Clari puklo.
Te noći, kad je dijete zaspalo, skupila je odjeću, papire i nekoliko igračaka. Cijeli joj se život uklopio u jedan mali kofer i nekoliko torbi.
U zoru, držeći sina u naručju, Clara je napustila stan.
Prva osoba koju je nazvala bila je njezina mlađa sestra Laura.
– Dođi odmah! Nemojte se ni iznenaditi! – rekla je Laura. – Mark i ja ćemo te uvijek podržati!
Laura je živjela u maloj kući na periferiji grada. Clara se uvijek osjećala sigurno.
Marek, Laurin suprug, pomogao im je da se smjeste. Donio je dječji krevetić, kupio lijekove i napunio hladnjak hranom.
Sad ste vi i vaša beba glavna stvar, rekao je tapšući je po ramenu.
Prvi put nakon jako dugo vremena, Clara je počela plakati-Ne od tuge, već od olakšanja.
Dani su prolazili. Clara se polako oporavljala. U početku je bilo teško: strah za budućnost, umor, neizvjesnost. Ali više nije bila sama.
Mjesec dana kasnije dobila je doplatak i pronašla posao na daljinu-pisala je članke za roditeljski portal. Narudžbe su bile male, ali napokon je zaradila svoj novac.
Svake večeri, kad bi njezin sin zaspao, Clara bi sjela do laptopa i radila. Ponekad do kasno u noć. Imala je jedan cilj-vratiti se na noge.
I polako je uspio.
Ponovno se počela smijati Laurinim šalama, radujući se svakom novom poslu. Čak je počela sanjati-o vlastitom stanu, o malom vrtiću za sina, o mirnoj, jednostavnoj sreći.
U međuvremenu je Aleksandar saznao da je nestala. U početku je bio siguran da će se Clara vratiti.
Čekao je.
Tjedan dana. Mjesec dana.
Kad je postalo jasno da se ona zapravo neće vratiti, počeo je pokušavati stupiti u kontakt s njom.
Vijesti: “Vrati se” razgovarat ćemo.”
Pisma: “Žao Mi Je. Nedostaje mi sin.”
Čak su i darovi kurira skupa dječja kolica.
Clara je šutjela.
Znala je: nećeš se vratiti tamo gdje te nisu poštovali.
Jedne večeri, dok je ljuljala dijete, Laura je ušla u sobu.
– Clara … stiglo je pismo-rekla je, pružajući joj omotnicu.
Na poleđini je bilo ime odvjetnika.
Drhtavim rukama Clara je otvorila omotnicu.
Aleksandar je podnio zahtjev za razvod.
Bez isprike. Ni riječi žaljenja. Samo cool, službeni dokument.
Na trenutak je osjetila ubod boli. Ali onda … došlo je olakšanje.
Bio je to kraj starog života. I početak novog.
Prošlo je šest mjeseci.
Clara je unajmila mali stan u blizini centra. Jedna soba i mala kuhinja. Ali to je bilo njihovo mjesto. Nju i njenog sina.
Posao je išao sve bolje i bolje. Zarađivala je dovoljno da svom djetetu pruži sve što mu treba i još nešto uštedi.
Njezin je sin odrastao zdrav i radostan.
Clara je ponovno naučila uživati u životu.
Na šetnjama, nakon što je vidjela sretne obitelji, više nije osjećala bol. Znala je: sreća nije u savršenoj slici, već u izboru da zaštiti svoje srce.
Jednog dana u parku, dok je gurala kolica, prišao joj je muškarac.
Visok, s toplim osmijehom, vodi djevojčicu za ruku.
Žao mi je, rekao je. – Izgubili ste kapu.…
Pružio joj je ružičastu pletenu kapu.
– Hvala-nasmiješila se Clara.
Čovjek se nasmijao:
– Moja kći kaže da je vaš sin najsretnije dijete na svijetu. Mogu li dobiti vaše ime?
Clara, odgovorila je.
– A ja sam Daniel, predstavio se.
I u tom je trenutku Clara osjetila: njezin život tek počinje.
Više se nije bojala biti sama.
Više nije sumnjala u sebe.
Znala je: čak i na najtežim stazama na kraju uvijek ima svjetla.
I Clara je hodala prema ovom svjetlu-sa sinom u naručju i osmijehom punim nade.
