Alena je hodala hodnikom do predsjedničkog stana s osjećajem da ide na pogubljenje. Srce joj je toliko kucalo da se činilo kao da zvoni u praznom prostoru. Jedna misao ju je progonila: “zašto sam opet poslana ovdje? Je li se žalio i sada me testira? Ili … je li to nešto sasvim drugo?“
Otvorio je vrata drhtavim rukama-i smrznuo se. Soba je bila prazna, ali na stolu od kristala bila je presavijena bilješka. Rukopis je bio jasan, odlučan:
“Ne žurite s čišćenjem. Doći ću. L. H.”
Alenina koljena su omekšala. U prvom je trenutku želio otrčati upravitelju i priznati sve, tražiti oprost za ono što se dogodilo jučer. Ali nešto ju je zaustavilo. Kao da joj je unutarnji glas šapnuo da ostane. Odlučio je pričekati.
Minute su prolazile bolno sporo. Slagala je jastuke, prala namještaj, ali sve je radila mehanički. U mislima joj je bjesnio strah i neobična znatiželja koju nije mogla objasniti.
A onda je čuo korake. Vrata su se otvorila.
Ušao Je Kristov Luchezar. Bio je besprijekorno odjeven kao i prethodne noći, ali ovaj put u očima mu nije bilo umora. Bilo je usredotočenosti, interesa. Pogled mu je utihnuo u njoj, a ona je osjetila drhtanje na svojoj koži.
Došli ste, rekao je mirno. – Dobro.
Alena je spustila oči, spremna na prijekor. Ali umjesto toga, postavio je pitanje koje ju je potpuno iznenadilo.
– Radite li uvijek toliko da na kraju zaspite na licu mjesta?
Bilo joj je neugodno. Nije znao šali li se ili je testira.
– Žao mi je … nisam htio. Bilo je kasno i ja … – glas joj je drhtao. Nisam namjeravala prekršiti pravila.
Luchezar si je natočio vodu i sjeo na stolicu, gestikulirajući joj da sjedne nasuprot njemu.
– Smirite se. Da sam vas htio otpustiti, to bi se već dogodilo jučer.
Njegove su riječi donijele olakšanje, ali napetost je ostala u zraku. Alena je podigla pogled i susrela se s njegovim pogledom. U njima nije bilo bijesa ili prezira. Samo znatiželja.
Zašto ste odabrali ovaj posao? – odjednom je pitao. – Sluškinja u takvom hotelu je težak zadatak. Vi ste … kao da pripadate nekom drugom mjestu.
Alena se smrznula. Njegove su riječi ušle u njegovu srž.
Moram raditi, šapnula je. Imam mlađu sestru, ona je još uvijek Školarka. Moja mama je bolesna. Nisam imao novca za sveučilište. To je jedini način da preživimo.
Luchezar je dugo šutio, kao da razmišlja o svakoj njezinoj riječi. Napokon je rekao:
– Iskren odgovor. Sviđa mi se. U mom svijetu većina ljudi zna samo lagati.
Alena je jako pocrvenjela.
– Ja … ne znam lagati-tiho je priznao.
Na usnama mu se pojavio jedva primjetan osmijeh.
– I to je rijetka kvaliteta.
Među njima je napetost postala gotovo opipljiva. Svaka sekunda pod njegovim pogledom učinila je da joj srce jače kuca, ali nije mogla pobjeći.
– Slušaj, Alena-progovorio je nakon stanke. Imam prijedlog za vas. Ne bojte se, to nije ono što mislite.
Na trenutak je utihnuo, pomno promatrajući njezinu reakciju.
Trebam nekoga kome mogu istinski vjerovati. Ne tajnica, ne ambiciozni pomoćnik. Netko autentičan. Radit ćete za mene osobno.
Alena je utrnula.
– Ja? Ali … ja sam samo sluškinja.
– Jučer ste pokazali više iskrenosti nego moji partneri u posljednjih deset godina. I to je upravo ono što mi treba.
Nije znala što bi rekla. Svijet oko nje nekako je posustao. Prije samo dan drhtao je od straha da će izgubiti posao. A sada joj je milijarder ponudio mjesto pored sebe.
Razmislite, rekao je ustajući. – Ali nisam netko tko voli dugo čekati.
Kad je Alena napustila stan, bila je sigurna da je život koji je do sada poznavala gotov. Pred njom je bio izbor koji je mogao sve promijeniti.
I prvi put nakon dugo vremena strah u njenom srcu počeo je ustupati mjesto nadi.
