Kad je pala noć, mala crkva na brdu utonula je u tišinu. Samo je vjetar uzburkao stara zvona koja u to vrijeme nitko nije trebao čuti, jer je uže odavno uklonjeno. Pa ipak-jedan po jedan, u mraku su se začuli teški udarci.
Seljani su izašli ispred kuća, gledajući prema brdu.
– Netko je tamo… šapnula je žena u maramici.
– Ne netko. Nešto. – ispravio ju je stariji muškarac, prekriživši se.
Na zvuk zvona svi su se prisjetili stare priče koja se ponavljala generacijama: da ako je crkveno srce progovorilo u ponoć bez ljudske ruke, to znači da pokojnik ne želi ležati u zemlji.
Sljedećeg dana, na grobu Nedavno pokopanog orguljaša, tlo je bilo poremećeno. Nije bilo poput rada životinja ili kiše. Očito netko… ili nešto … pokušao sam izaći iznutra.
Obitelj je drhteći zamolila svećenika da ponovno otvori lijes. Svi su se okupili na grobu, iako je većina radije gledala izdaleka.
Poklopac je podignut.
Orguljaš je ležao tamo, ali ruke su mu bile ozlijeđene, nokti slomljeni, kao da ih je svom snagom lupao o drvo. Oči su mu bile otvorene. A na prsima, gdje su tijekom sprovoda umetnute krunice, sada je počivao pocrnjeli list pergamenta na kojem je bio znak koji podsjeća na obrnuti križ.
– To je nemoguće… – udovica je zastenjala. – Stavila sam mu križ, ne to!
Svećenik je problijedio, ali umjesto riječi molitve začuo se hrapav šapat.:
– To su znakovi koji ne bi trebali biti ovdje … netko ga je pozvao natrag.
U tom su trenutku zvona zvučala sama od sebe, iako ih nitko nije dirao. Orguljaš je lagano podigao glavu i iz usta mu je izbio tihi zvuk-ne stenjanje, ne šapat, već melodija koju je svirao na orguljama posljednje noći prije smrti.
Ljudi su vikali i počeli bježati. Ostala je samo udovica, držeći muža hladnom rukom.
– Tko je to učinio? pitala je, a onda mu je pogled pojurio prema gomili. Jedna od žena u crnom skrenula je pogled i prekrila lice rupčićem, ali svi su vidjeli njezine drhtave ruke.
Kad je svećenik otkinuo pergament s prsa pokojnika,melodija je iznenada pukla i tijelo je visjelo. Zvona su utihnula.
Ali od tog dana nadalje, svake noći, kad sat otkuca ponoć, stanovnici čuju odjeke orgulja koji dopiru iz crkve-iako su tamo već dugo samo prazne klupe i prašnjave note.
Starci tako šapatom ponavljaju:
“Nikad ne stavljajte znakove u lijes jer ne znate tko će ih tamo pronaći. I zapamtite-ako čujete noćna zvona, ne napuštajte kuću jer bi to mogao biti krik mrtvih koji traže suputnika.”
