Između njih zavladala je tišina, gusta i teška. Clara je zurila u Erica s hladnom smirenošću. Nije bilo više suza, nije bilo bijesa-bila je samo umorna žena koja je upravo prešla granicu izdržljivosti.
– Ako si tako izabrao… budući da vam je glas vaše majke važniji od mog, to znači da više nismo u ovoj vezi – tiho je rekla.
Eric je progutao slinu, želeći nešto reći, ali riječi nisu dolazile. U srcu je osjećao sve veću tjeskobu-kao da mu je sve što su znali upravo puklo pred očima.
Clara je otišla do ormara i ležerno počela spakirati nekoliko stvari u torbu. Svaki njezin pokret bio je precizan, kontroliran. Nije pobjegla — namjerno je otišla.
– Što to radiš? – šapnuo je Eric.
– Dajem ti prostora. I sebi. Trebamo ga ako želimo nešto drugo spasiti. Ali dok ne naučite postavljati granice tamo gdje je to potrebno, ne možemo ništa zajedno graditi.
– Clara, molim te, ne idi. Razgovarajmo. Ostani, preklinjem te … – glas mu je bio pun žaljenja i sve veće panike.
– Razgovarali Smo, Eric. Stotine puta. Ali sada … Sad mi treba tišina. Trebam me.
Uzela je torbu i krenula prema vratima. Zastala je samo na trenutak.
– Volim te. Ali ako ljubav ne ide ruku pod ruku s poštovanjem-to je samo riječ. I nemam više vremena za prazne riječi.
Otišla je, ostavivši iza sebe tišinu još oštriju nego prije.
Dani koji su uslijedili trajali su beskrajno. Stan je bio mrtav-ni Clarin smijeh, ni njezin miris, ni glazba koju je puštala ujutro. Eric je hodao iz sobe u sobu kao da nešto traži, ili možda — kao da bježi od sebe.
Mama ga je zvala svaki dan. Napokon je odgovorio.
– Pa što? Je li otišla? pitala je s hladnom superiornošću.
– U redu. Ali ne zato što si pobijedila. Samo zato što sam trebao biti njezin suprug i ponašao sam se kao dječak. – I spustio slušalicu.
Spustio je telefon i dugo zurio u strop. Shvatio je da je upravo shvatio nešto što godinama nije mogao razumjeti. Clara umjesto toga nije tražila izbor. Tražila je izbor s njom. A on je izabrao suprotno-za nju, ali bez nje.
Navečer je sjeo za stol i napisao poruku:
“Clara … Nedostaješ mi. Vrlo. Ispričavam se. Ne mogu poništiti ono što sam rekao, ali želim te saslušati. Doista. Dopustite mi da to popravim ako još uvijek mogu.”
Nije imao nade. Ali on je poslao.
Dva sata kasnije stigla je kratka poruka:
“Sutra, 18: 00. U istom kafiću u kojem smo se upoznali. Ako stvarno želite razgovarati-budite tamo.”
Sutradan se Eric uredno odjenuo-bijela košulja, čiste hlače, počešljana kosa. U džepu-telefon, ali prigušen. Želio je biti samo za nju.
Došao je deset minuta prije vremena. Nervozno je sjedio za stolom kad je ušla. Izgledala je mirno, ali ne hladno. Nosila je svijetlu haljinu i jednostavnu torbicu. Sjela je preko puta njega.
Hvala što ste došli, rekla je.
– Hvala što si mi dopustila-odgovorio je.
Zavladala je Kratka tišina. Ovaj put nije bila bolesna.
Znaš li što me najviše povrijedilo? tiho je pitala Clara. – Nije da si stao na maminu stranu. Ali da nisi stajao pored mene. Kad sam te najviše trebala, ti si … izabrao si mir.
Eric je spustio pogled. Njezine su riječi prodirale duboko.
– Znam. I ne želim te uvjeravati riječima. Ali želim vas pitati jedno: dajte mi priliku da dokažem da se mijenjam. Da učim biti osoba koja zna kada reći “dovoljno”. Koji se ne daje kontrolirati — i koji nas uvijek bira.
Clara je šutjela. A onda … lagano se nasmiješila.
– Neće biti lako. Ali … možda vrijedi pokušati. Pod jednim uvjetom: od danas nećete reći “moja mama je rekla”. Samo “osjećam”, “Želim”ili”odlučujemo”.
– Obećavam.
– I još nešto. Ako smo za tjedan dana još uvijek ovdje-samo zajedno-onda želim da ponovno počnemo planirati more.
Eric je kimnuo, a oči su mu se suzile.
– S tobom, uvijek. I ovaj put stvarno zajedno.
— Samo pod jednim kišobranom, a ne pod dva — nasmiješila se Clara, a osmijeh joj je bio topao i prvi put nakon dugo vremena-stvaran.
