Sophia ga je posljednji put pogledala. Još nije znao da će sutra s njom morati razgovarati”šef”.…
Telefon u džepu tiho je vibrirao. Nema dramatičnih poruka – samo podsjetnik na sastanak, upozorenje banke i Pošta HR-a:
“Potvrđujemo da sutra u 9:00 sati preuzimate dužnost direktora Odjela. Službene informacije bit će objavljene na jutarnjem sastanku.”
Duboko je udahnula i ustala sa stolice. Stan je izgledao isto, ali nije imao ništa kao prije.
Sophia te noći nije spavala. Nije plakala. Nije vrištala. Samo je ležala u krevetu, slušajući tišinu, s mislima poput brze struje rijeke. Aleksandrove su se riječi, njegovi pogledi vrtjeli u glavi, njegov “u dobi od 40 godina više nikoga ne zanimaš “” više nije boljelo. To nije izazvalo suze. Bilo je to poput izblijedjele sjene nečega što je prestalo biti važno.
Ujutro je šutke popila kavu. Nosila je sivo odijelo, omiljene naušnice i nježnu šminku. Ispravila je ramena i pogledala svoj odraz u zrcalu. Bila je spremna. Ne samo za novi posao, već i za potpuno novi život.
Kad je ušla u konferencijsku sobu, razgovori su utihnuli. Svi su gledali u njenom smjeru-iznenađeni, znatiželjni, možda pomalo nesigurni. U trećem redu sjedio je Aleksandar. Gledao ju je s mješavinom bijesa, šoka i… sramota?
Dobro jutro svima, rekla je mirno. Hvala što ste došli.
Predsjednik je ustao, rukovao se s njom i službeno najavio njezino unapređenje. Odjeknuo je pljesak. Nekoliko se ljudi zahvalno nasmiješilo. Drugi su utihnuli, možda pokušavajući shvatiti kako ona sada stoji ovdje.
Sofija je sjela na svoje novo mjesto — točno tamo gdje je Aleksandar jučer planirao sjesti kao “šef odjela”. Otvorila je bilježnicu, namjestila olovku i lagano se nasmiješila. Sebi, a ne njemu.
U popodnevnim satima imao je niz susreta s timom. Pažljivo je slušala,postavljala konkretna pitanja, snimala. Iznenadila je sve smirenošću i profesionalnošću. Nije joj trebalo dokazati da se uklapa. Samo je to radila.
Aleksandar je šutio. Tek nakon šesnaest sati, kad su se slučajno sreli u liftu, tiho je progovorio:
Sofia, možemo li popričati?
Okrenula se prema njemu.
– Ako trebate sastanak, možete se prijaviti preko moje pomoćnice. Danas imam cijeli raspored.
– Ozbiljno? upitao je s nevjericom.
– Da, naravno.
Nekoliko dana kasnije, Sofijin stan izgledao je drugačije. Aleksandrove stvari su nestale. U ormaru je bilo više prostora. Na zidu je visjela nova fotografija: Sofija s ansamblom, nasmijana, s panoramom grada u pozadini. U očima je bljesak koji jednom nije primijetio, a zatim ga je pokušao ugasiti.
Počela je pisati. Navečer, nakon posla, u bilježnicu je zapisivala ideje, prijedloge, fragmente povijesti. Priče o ženama koje nisu odustale samo zato što im je netko rekao da je “prekasno”. Radni naslov prve knjige bio je:
“Žena koja se našla nakon četrdeset.”
Više nije tražila utjehu. Tražila je istinu. I iznova je gradila svoj život-na vlastitim principima.
U petak navečer dobila je pozivnicu za TV emisiju: “žene vođe nakon 40 godina novo su lice uspjeha”” govorila je s povjerenjem žene koja više ne mora ništa dokazivati.
– Što biste rekli ženama koje osjećaju da ih je život propustio? – pitala je voditeljica.
Sophia je odgovorila bez oklijevanja:
– Da to nije istina. Da ništa nije izgubljeno. Da nisu nevidljivi i nisu prestari. Jednostavno su zreli-poput vina. I da imaju pravo početi ispočetka kad god žele.
Iste noći, dok je gledala kroz prozor na osvijetljene ulice, telefon je ponovno vibrirao.
Poruka s nepoznatog broja:
“Ispričaj se. Nisam znao što imam… dok te nisam izgubio.”A.
Sophia se lagano nasmiješila. Izbrisala je poruku bez odgovora. Zatim je ugasila svjetla, zamotala se u deku i pomislila::
“Ne trebam biti izabran. Izabrala sam sebe. I to je dovoljno.”
