Ujutro se probudila prerano. Valia je obično spavala do kasno, pogotovo kad je bila sama u vili, ali ovaj put se njezino tijelo probudilo napeto, budno, kao da nešto predosjeća.
Izašao je bos na trijem. Nebo je bilo mliječno sivo, trava je bila mokra od Rose, a zrak je mirisao na izgorjelo drvo. Pogled joj se zaustavio na kupaonici. Odatle već curi tanak mlaz dima.
– Zapalio je … šapnula je.
Polako je išao tamo. Vrata kupaonice bila su zatvorena. Kad ju je gurnuo, otvorila se bez zvuka-kao da je čeka.
Stajao joj je leđima. Samo s ručnikom oko struka. Para mu je tekla niz ramena, leđa i izgubila se negdje u struku. Mišići su mu se glatko kretali sa svakim dahom.
– Sve sam pripremio. Ako želite … mogu te samljeti-rekao je tiho, ne okrećući se.
Htjela je reći”ne”. Povući se, povući se u sebe. Ali njezin je glas nadmašio:
Znate li što radite?
Okrenuo se. Oči su mu bile mirne. Nismo imali pitanja ili neugodnosti. Samo sigurnost. Muško.
– Rekao sam ti. Mogu sve.
Prešla je prag. Ručnik u rukama drhtao je. I sama je drhtala-od straha, od uzbuđenja, od nečeg dubljeg. Jer je bila živa.
Uzeo je snop grančica vrbe, uronio ga u vodu i nježno ga stavio na ramena. Polako ju je dodirivao. Kao netko tko ne dodiruje samo tijelo, već sluša tišinu između kostiju.
– Niste mi rekli ništa o sebi. Nema imena, nema odakle ste-šapnula je.
– Stvarno želiš znati? – odgovorio je nježno. – Ili samo želite zaboraviti tko ste… koliko imaš godina?
Pogledala ga je u oči. Duboko. Ne pretvaraj se.
– Želim zaboraviti.
…Ono što se dogodilo nakon toga nije bio bljesak strasti. Bio je to dug, tih ritual. Kao molitva bez riječi. Svaki pokret-točno, svaki dah-podijeljen je. Nije je posjedovao. Slušao ju je. Svojim tijelom. Rukama. Svojim dahom.
Sljedećeg jutra nije ga bilo.
Bez poruke. Bez objašnjenja. Nema tragova.
Njezina prva misao bila je da je nešto ukrao. Provjerite kutije, Zlatni ključ, skriveni novac. Sve je bilo na svom mjestu.
Samo na prozorskoj dasci — uredno presavijeni ručnik … i dvije kvrge.
Nije plakala. Sjedio je na trijemu s rukama u krilu i dugo zurio u cestu. Nije ga čekao. Ali nešto u njoj je čekalo.
Od tada se svakog proljeća vraća u vilu. Čak i prije nego što drveće procvjeta. Prije pčela.
Čisti kupaonicu. Priprema novi ručnik.
I uvijek ostavlja vrata … malo otvorena.
Ako … vratit će se.
