Prošla su tri tjedna. U nedjelju ujutro Evelin je kuhala palačinke u novoj kuhinji, u njihovoj novouređenoj kući na rubu mirnog sela. Svježi kolovoški zrak probijao se kroz širom otvorene prozore, zavjese su se lagano dizale, a iza vrata se začuo dječji smijeh. Sophie i Lucas igrali su se u vrtu s udomljenom mačkom koja se još nije sasvim navikla na okoliš.
Sve se činilo savršenim-upravo je to Evelina sanjala. I odjednom je glasno zvonjenje zvona prekinulo idilu. Kratak, nestrpljiv, Provalio je u jutarnju tišinu poput nepozvanog gosta.
– Tko bi to mogao biti u ovakvom trenutku? mrmljala je Evelin, gledajući na sat. Bilo je 9: 14.
Sophie je već podigla zavjesu i pogledala kroz prozor.
– Mama … to je baka. Sa sobom ima kofer.
– Ozbiljno? – Lucas se iznenadio i potrčao do sestre.
– Serija. I izgleda da će ostati duže.
Evelin je osjetila kako joj se trbuh steže. Pogledala je Thomasa koji se upravo spuštao s vrha, koji je namjestio košulju i namjestio kosu. Jedan pogled bio mu je dovoljan da shvati što se događa.
– Ovdje je, zar ne?
– U redu. Odlučan i spreman za “pomoć”.
Thomas je teško uzdahnuo i bez riječi otvorio vrata.
Na trijemu je stajala Greta, elegantno odjevena kao i obično, s kosom čvrsto uvučenom u punđu i blistavim osmijehom.
– Dobro jutro, djeco moja! oduševljeno je rekla. – Mislila sam da vam treba pomoć oko dogovora. Donijela sam tortu od maka i neke stare recepte od bake. Provest ćemo par dana zajedno!
– Dobro jutro, Mama… odgovorio je Thomas, pokušavajući izgledati pristojno. – Ali nisi nas upozorila.
– Oh, nemoj. Obitelj ne treba najavu! – Greta je bacila osmijeh. – I … imate sobu za goste, zar ne?
Evelin je stala pored supruga, prisilivši se da omekša:
– Dobro jutro, Greta. Drago mi je što te vidim, ali … stvarno nismo spremni za goste. Još uvijek se raspakiramo nakon preseljenja…
– Oh, draga dijete, ne brini. Nisam izbirljiva. Kut mi je dovoljan. Ili kauč. Ili bilo što.
Između njih dvojice uslijedila je Kratka tišina koju je Thomas odlučio prekinuti prije nego što je situacija izmakla kontroli.
– Mama, razgovarajmo. Samo nas dvoje.
Greta je podigla obrvu, ali ga je slijedila na terasu.
Na terasi je Thomas prvi put govorio otvoreno, beskrupulozno:
– Mama, moramo biti iskreni. Volimo te, ali trebamo prostor. Kupili smo ovu kuću kako bismo započeli novo poglavlje. Mirno, bez napetosti. Ne možemo se vratiti onome što je bilo.
Greta se namrštila.
– Želiš reći da … nisam sretna?
– Ne. Pozdravljamo vas ako nas upozorite. Ako poštujete naše granice. Evelin treba mir. Djeca osjećaju napetost. Ja sam … ja sam između stijene i tvrdog mjesta.
– Samo ti želim pomoći, tome.…
– Znam. Ali vaš način “pomoći” često je kontrola. I to nije pomoć. To nas iscrpljuje. Želimo vas kontaktirati, ali dobrovoljno. Nije prisiljen.
Greta je prvi put dugo šutjela. Pogledala je sina s još uvijek nepoznatim izrazom lica. Možda s malo kajanja.
– Možda … možda si u pravu. Samo sam se htjela osjećati dijelom vašeg života.
– Možeš biti dio toga, mama. Ali morate nas pitati kada želite ući u njega.
Greta je uzdahnula. Nije odgovorila, već je kimnula. Bila je to mala, ali značajna gesta.
Popodne su svi sjedili u vrtu za stolom. Greta je djeci s iznenađujućom lakoćom pričala viceve iz Thomasova djetinjstva. Sophie i Lucas su se kikotali. Evelin, isprva nevjerna, osjetila je kako se nešto u njoj opušta.
Na kraju, Greta nije inzistirala. Ustala je, posegnula za kovčegom.
Hvala što ste me primili. Nazvat ću te prije sljedećeg posjeta. Obećavam.
Evelin se nasmiješila:
– Bit će nam drago ako nas obavijestite.
Thomas je zagrlio majku.
– Volim te, mama. Ali voljeti znači znati postaviti granice.
– I ja tebe volim, tome. I mislim … tek sada to shvaćam.
Kad je njezin automobil nestao iza ugla, obitelj je ostala u tihoj tišini-ali više nije teška, već lagana poput večernjeg zraka.
Evelin se rukovala s Thomasom.
– Možda je to novi početak…
– Početak, gdje pišemo pravila-mirno je odgovorio Thomas.
