Stajala sam na stepenicama rodilišta, držeći svog malog sina i papire. Oko mene su bili zagrljaji, cvijeće, baloni, suze. Svatko je uzeo “svoje”. Nikoga nije bilo briga za mene. Samo je moja majka nervozno mahala taksijem.
Duboko sam udahnula. U meni više nije bilo mjesta za suze. Kamen koji se rodio u meni Kad je Oleg spustio slušalicu postajao je sve veći i jači.
– Hajde, dušo-šapnula sam ljubeći sina u čelo. – Riješit ćemo to zajedno.
Put kući činio se beskrajnim. Mama je šutjela, samo je jednom primijetila:
– Oprosti mu, kćeri. Možda će se sve promijeniti.…
Odgovorio sam samo s poluosmijehom. Prvi put u životu osjetio sam da više ne mogu “popraviti” nešto što nisam slomio.
Rani dani bili su teški. Neprospavane noći, beba koja plače, umor koji vas obara s nogu. Ali u stanu se pojavilo nešto novo: istina. Više nije bilo laži, “sastanaka”ili” prometnih gužvi”. Samo ja i moj mali dječak.
Prošlo je nekoliko tjedana. Jedne večeri telefon je ponovno zasvijetlio: Oleg.
– Kako ste, momci? glas mu je zvučao kao da pita za vrijeme.
– Dobro, mirno sam odgovorio.
– Kako to misliš bez mene? Ja sam joj otac!
– Već si donijela odluku onog dana kad nisi došla u bolnicu. Sjećate se?
Na liniji je zavladala tišina. Tada je nešto promrmljao i spustio slušalicu.
I prestala sam čekati njegove pozive. Moj se svijet promijenio. Svaki dan sam vidio kako moj dječačić raste i kako me njegove oči traže među svim ljudima. Znala sam da sada ne živim samo za sebe. I to mi je dalo snagu.
Jednog popodneva kotrljala sam kolica po parku kad se netko zaustavio pored mene. Mladić je pogledao mog sina.
Kakav ozbiljan mali čovjek, nasmiješio se. – Baš kao i njegova mama.
Pogledao sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetio kako se nešto oslobađa u meni. Možda nada. Nadam se životu u kojem nema laži, gdje se ja i moj sin istinski cijene.
Zagrlila sam svoju bebu i to je sve o čemu sam razmišljala:
– Počinjemo ispočetka. Ali sada sam dobro.
② Kraj.
