U trenutku kad sam izašao iz fontane, drhtao sam ne samo od hladnoće, već i od bijesa. Haljina, teška od vode, visjela je na meni poput sidra. Šminka u koju sam uložila sate rada i tonu novca tekla mi je niz obraze u smeđim prugama. Osjetila sam kako mi svaki pogled oko mene oduzima ostatke dostojanstva, a njegov glasni smijeh probijao me.
Zaustavio sam se nekoliko koraka od njega. Nastavio se zabavljati, šaleći se s kolegama kao da je upravo napravio nevinu podvalu.
– Jesi li lud? – pitao sam kroz stisnute zube, pokušavajući kontrolirati glas.
– Ma daj, dušo, to je samo šala! Sjećat ćemo se toga cijeli život! odgovorio je, smijući se i pružajući mi ruku.
U tom se trenutku nešto slomilo u meni. Možda je to bila posljednja nit strpljenja, ili možda ranjeni ponos. Nisam dugo razmišljala. Zakoračila sam prema njemu, uspostavila kontakt očima, još uvijek puna veselja, i odlučnim pokretom stavila mu ruku na prsa, gurajući ga svom snagom.
“Splash!”- zvuk vode na trenutak je utopio sve šaputanje okolo. Nestao je ispod ledene površine, a kad se pojavio, pogled mu je već bio drugačiji. Nije se smijao. Kosa mi se zalijepila za čelo, skupo odijelo je uništeno. Obrisao je lice dlanom kao da ne vjeruje u ono što se upravo dogodilo.
Reakcije gostiju bile su različite. Neki su prasnuli u smijeh, drugi su stajali otvorenih usta. Čula sam glas jedne tetke.:
– Dobro si mu postupila! I moja prijateljica mi je namignula kao da govori: “Bravo!”.
Izašao je iz vode, pokušavajući ostati miran.
– Stvarno si to trebala učiniti? tiho je upitao.
– U redu. I znaj što zaslužuješ-odgovorio sam bez oklijevanja.
Osjećaj olakšanja i tuge pomiješan je u mojim grudima. Nisam mogla ni zamisliti da ću na dan svog vjenčanja dovesti do toga da muža gurnem u fontanu. Ali budući da si je mogao priuštiti da mi uništi trenutak i ponizi me pred svima, morao je shvatiti da i ja imam svoje granice.
Odmaknuo sam se prema restoranu, ostavivši ga samog s mokrim odijelom. Organizator zabave brzo mi je prišao, pomalo uznemiren:
– Želite sušilicu, ručnik? Možemo učiniti nešto s haljinom…
Kimnula sam, ali u glavi mi se već vrtio drugi film. Vidio sam kako se san o brižnom i pažljivom partneru raspada, ustupajući mjesto stvarnosti u kojoj je njegov smisao za humor bio važniji od poštovanja prema meni.
Za stolom su gosti pokušali ublažiti situaciju. Netko je ispričao vic, netko drugi nazdravio “za ljubav i strpljenje”. Mehanički sam se nasmiješila. Sjeo je pored mene, mokar, ali s nesigurnim osmijehom na licu.
– Nemojmo to pokvariti. Ovo je naše vjenčanje, zar ne? rekao je tiho.
Pogledala sam ga.
– Znaš što je tužno? Što mislite da ste učinili smiješno glupo. Zapravo, pokazao si mi da me ne poštuješ. I to se ne može popraviti zdravicom ili šalom.
Zašutio je. Mislim da mu je tek tada sinulo da to nije scena iz filma, već rana koju je nanio našeg dana.
Večer se nastavila, ali nešto se promijenilo. Ples, glazba, torta – sve se činilo praznim. U mojim očima on više nije bio zaručnik s kojim sam išla u svijetlu budućnost, već čovjek koji me pred desecima ljudi odlučio ismijavati.
Kad je praznik završio, vratili smo se u hotelsku sobu. Tiho sam skinuo haljinu, objesio je da se osuši i sjeo na krevet. Pokušao se našaliti, prepričavajući kako su kolege rekli “da je “scena bila sjajna”” nisam se nasmiješila.
– Ako je normalno da javno ponižavate svoju ženu, onda imamo problem mnogo ozbiljniji od vode u fontani – rekao sam.
Smrznuo se bez odgovora. U toj tišini shvatio sam da naš zajednički put tek počinje, ali nisam znao hoćemo li ga zajedno slijediti.
Danas, gledajući unatrag, ne žalim zbog onoga što sam učinio. Možda će netko reći da sam reagirao djetinjasto. Ali za mene je ta gesta bila jedini način da zaštitim svoje dostojanstvo. A ako me je ova situacija ičemu naučila, to je da se o poštovanju u vezi ne može pregovarati.
I dok je haljina bila najljepša, a nakit savršen, vjenčanje bez poštovanja nije ljubavna priča – To je samo prekrasna fotografija s neugodnom istinom iza osmijeha.
