Victoria se lagano nagnula nad stol, gledajući me kao dragocjenu, ali sumnjivu porculansku uslugu. Nasmiješila se, ali taj je osmijeh imao oštre rubove.
– Dakle, dizajner… polako je rekla, kao da provjerava težinu te riječi. – Kako se to točno prevodi u novac? Mislim da nije… recimo to ovako … previše stabilna profesija.
Osjetila sam kako se pogled moje majke Clare ukopao u tanjur. Otac Martin je pročistio grlo, ali nije ništa rekao. Daniel je malo odgurnuo stolicu, ali je ostao tih.
– Sviđa mi se moj posao – odgovorio sam, pokušavajući zadržati miran ton. – I da, osiguravam si pristojan sadržaj.
– “Pristojno.”.. ponovila je, kao da uživa u toj riječi. – U našoj smo obitelji uvijek vjerovali da bi žena trebala donijeti stabilnost, a ne juriti… Inspiracija.
U mojoj obitelji, rekla sam oštrije nego što sam namjeravala, učili su me da stabilnost dolazi od ljudi, a ne od naslova.
Daniel je oštro podigao pogled na mene, kao da osjeća da prelazimo određenu granicu. Međutim, Victoria je izgledala iznenađeno.
– Ljudi… Da, ali ljudi su slabi bez resursa. A resursi, draga moja, nisu nacrtani na papiru.
Lagano sam se naslonio, osjećajući kako toplina raste iznutra. – Ne radi se samo o papiru. Radi se o idejama, rješenjima, poboljšanju stvarnosti.
Victoria je nagnula glavu, s istim osmijehom koji je rekao:”Hajde, da vidimo koliko možeš izdržati.”
– Koliko dugo misliš da je ova … hoće li strast trajati? pitala je. – Što ćete učiniti kad imate dvoje djece kojima je potrebna odjeća, hrana, kuća plaćena na vrijeme?
– Onda ću vjerojatno nastaviti raditi i pobrinuti se da imaju sve što im treba.
– “Vjerojatno.”.. ponovno je ponovila, podignuvši obrvu. – Ne zvuči baš samouvjereno.
Clara je podigla pogled, želeći intervenirati, ali otac joj je stavio ruku na dlan. Međutim, nisam namjeravao pustiti.
Victoria, rekla sam jasno, nisam ovdje da vas uvjerim u svoju vrijednost. Daniel zna tko sam i za što sam sposoban.
– Daniel… – bacila je pogled na sina. – Stvarno mislite da stabilnost naše obitelji može ovisiti … nečiji san?
– Mama … – počeo je, ali ja sam ga zaustavila gestom.
– Da su moji snovi samo snovi, danas ne bih sjedila ovdje na nogama, a da ne zamolim nekoga za pomoć — odgovorila sam.
Victoria je prekrižila ruke. – Došla si da se zaštitiš.
– Došla sam se upoznati. Ali ispada da se moram braniti.
Nastala je teška tišina. Čak je i zvonjenje pribora za jelo prestalo. Daniel je dlanom protrljao čelo.
– Možda i bolje … – počeo je, ali Victoria ga je prekinula.
– Ne, neka govori. Želim čuti. – Opet se nagnula prema meni. – Reci mi, Elena, gdje se vidiš za deset godina?
– Pored Daniela, odgovorio sam bez oklijevanja, u kući u kojoj ne moram vagati svaku riječ kako ne bih nekoga uvrijedio.
Victorijine su se oči malo suzile. – A ako je ova kuća … neće biti ovdje?
– Onda ćemo ga izgraditi negdje drugdje.
Moje su riječi pale između nas poput oštrog komada stakla. Mama je uzdahnula, a otac je laktovima naslonio na stol, spreman da intervenira.
Imate zanimljiv ton, tiho je rekla Victoria. – Skoro … buntovni.
– Vjerujem da je obitelj izgrađena na poštovanju, a ne na strahu.
Victoria je nekoliko sekundi šutjela, a zatim pogledala Daniela. Je li to žena s kojom želiš provesti život?
Daniel se uspravio. – Da, mama. To je ona.
Victoria je stisnula usne, a zatim lagano nagnula glavu. – Onda ćemo vidjeti koliko će izdržati.
Nježno sam se nasmiješila. – Više nego što mislite.
Tišina koja je uslijedila više nije bila samo napeta-bilo je to tiho priznanje da je fronta imenovana. Pogledao sam Daniela i vidio u njegovim očima ne strah, već skriveni ponos.
Večera se nastavila, ali razgovori su se okrenuli neutralnim temama — vremenu, receptima, uspomenama iz djetinjstva. Međutim, u svakoj se riječi osjećao skriveni sukob. I po načinu na koji me Victoria sada gledala, znala sam da me više ne vidi kao mladu ženu koju treba provjeriti… i kao protivnik s kojim ćete morati pregovarati.
Na rastanku mi je Victoria pružila ruku. – Laku Noć, Elena.
– Laku noć, Victoria, odgovorila sam… razgovor.
Ne zahvaljujte, bacila je s jedva primjetnim osmijehom. – Tek počinjemo.
Na putu kući, Daniel je nekoliko minuta šutke vozio, nakon čega je rekao:::
– Znaš … mislim da te mama već poštuje.
Pogledao sam kroz prozor hladne noći i nasmiješio se. – To još nije poštovanje. Ali hoće.
