… Snežana se rukovala, ali nije spustila pogled.
— Da, to sam ja-mirno je odgovorio, gledajući Borisova oca ravno u oči. I hvala što ste to naglas rekli. Sada znam tko je protiv mene.
Borisova majka se pretvarala da ne čuje. Okrenula se prema prozoru kao da je situacija ne tiče. Ali napetost je visjela u zraku-teška poput pare iznad kipućeg kotla.
– Tata, – rekao je Boris tiho, ali odlučno. – To je moja odluka. Volim je.
– Još si dječak! – odsjekla si mu oca. Treba joj samo tvoje prezime. Njezina je obitelj već nazvala medije. Pa ipak, zlobno se nasmiješila, platili smo organizaciju vjenčanja. Ali otkazali smo je. Gotovo je.
Snežana je podigla glavu.
– Ne otkazujete vjenčanje. Pokušavate spasiti svoje lice.
– Začepi! – vrišti. – Ne smiješ ovdje govoriti!
– Naprotiv. – Boris je intervenirao. Dajem joj to pravo. A ako želite da ostanem dio vaše obitelji, vašeg posla, vašeg života – slušat ćete je.
Zavladala je tišina. Grob.
– Nećemo dopustiti da seljak ocrni naše ime! To je sramota!
Snežana nije odgovorila. Ali one noći kad se Boris vratio kući, već je ostavila pismo.
“Volim te. Ali neću biti teret. Neću dopustiti da izgubiš poštovanje roditelja, posao, nasljedstvo – za mene. Odlazim. Ako ikad budete spremni za život bez maski-znate gdje me možete pronaći. Neću nestati. Samo se povlačim.“
Pismo je ostalo na jastuku. A Snežana je otišla.
Prošla su dva mjeseca. Novi pacijenti u klinici, nove smjene-novi dom-u mirnom kvartu, u blizini parka, gdje psi ujutro laju, a grad se budi s mirisom kruha i sunca.
Jedne noći zazvonilo je na vratima.
Boris je stajao vani.
– Dao sam otkaz. Posao. Obitelj. Novac. Sve što nije bilo moje. Ostalo mi je samo ime. I želim to podijeliti s tobom.
Otvorio je kutiju. Unutra nije bilo zlata ni dijamanata. Samo prsten s ugraviranim natpisom: “srce nema adresu.“
Kleknuo je.
Hoćeš li se udati za mene?
Nije ništa rekla. Samo sam kimnuo. Sa suzama u očima.
Vjenčanje je održano u istom selu u kojem je Snežana ODRASLA. Nema skupih haljina, nema političara, nema televizije. S domaćom tortiljom, stolnjacima, vijencima od cvijeća i ljudima koji su vjerovali u sadašnjost.
A onda su svi shvatili:
ako je srce čisto, sreća će uvijek pronaći svoj put. Čak i kroz betonske zidove.
