Jutro je došlo tiho, s mekim svjetlom koje se probijalo kroz teške zavjese u vili. Ludvig nije spavao ni minutu. Misli su ga proganjale-djetetovo lice, vlastite oči odražavale su se u njoj, a između njega i Elizabeth nastavila se tišina.
Sišao je u kuhinju. Kavu je već skuhala sluškinja, ali nije ni popio gutljaj. Izašao je u vrt-točno mjesto gdje ju je posljednji put vidio prije sedam godina. U crvenoj haljini. Bos. Smije se kao da svijet nikad nije poznavao bol.
Koliko se lako snovi mogu raspasti?
Elizabeth se oprezno spustila niz stepenice, odjevena u bijelu bluzu i ravne hlače koje joj je ostavila sluškinja. Imala je svezanu kosu i umorne oči, ali bilo je nečeg mirnog u njezinoj pozi.
‘Dobro jutro’, šapnula je dok je prilazila.
‘Dobro jutro’, odgovorio je ne gledajući je izravno.
– Hvala… za sve.
Ludvig je uzdahnuo. – Ne moraš mi zahvaljivati. Samo radim ono što sam trebao učiniti davno. Biti prisutan. Za tebe. Za… Vas.
Elizabeth je na trenutak oklijevala.
– Bila sam kukavica, Ludvig. Pobjegla sam. Rekla sam sebi da će biti bolje. A možda sam neke noći zapravo vjerovao u to. Ali ne više. Više ne bježim.
– A sada? Što je sljedeće? tiho je upitao.
– Ne znam. Nemam plan. Samo sam htjela da Lilia pojede nešto toplo i prespava jednu noć u pravom krevetu.
– Ne morate ići.
Pogledala ga je.
– Ne treba mi tvoje sažaljenje.
– To nije šteta. To je prilika. Za tebe, za nju, za nas.
U tom je trenutku Lilia sišla niz stepenice držeći medvjedića kojeg je dobila od jedne od sluškinja. Ugledavši Ludvika, široko se nasmiješila.
– Dobro jutro, gospodaru! Sanjao sam vilu!
Ludvig je Čučnuo na njezinoj visini. – Možda si ti vila, Lilia?
– Ti si moj otac?
Pitanje ga je iznenada pogodilo. Nije se sjećao da je ikada čuo nešto tako jednostavno i bolno u isto vrijeme.
– Da, šapnuo je. – Ako želiš da budem.
Djevojčica ga je neko vrijeme gledala, a zatim mu pružila ruku. – Igrajmo se s zagonetkama?
– Naravno-nacerio se Ludvig.
Sljedećih dana dogodilo se nešto što nitko nije planirao. Lilia se počela češće smijati. Elizabeth je jela mirnije. Ludvig je sve više stavljao telefon u stranu i gledao… samo sam ih gledao.
Jednog jutra, dok je Lilia slikala u blagovaonici, Ludvig i Elizabeth sjedili su u kuhinji. Nesigurno ga je pogledala.
– Imate pravo zatražiti DNK test ako…
– Ne. Ne moram. Znam to. Osjećam to.
– Jesi li siguran u to?
– Nikad nisam bio sigurniji u to.
Suze su joj se slijevale u oči, ali ona se nasmiješila.
– Našla sam mali stan u Engu. Nije jako velik, ali nije daleko od parka. Ako sve bude u redu, mislila sam da ćemo se preseliti tamo. Ne želim da se ovdje osjećamo kao gosti.
– Vi niste gosti. Ali … razumijem.
Tišina između njih više nije bila teška. Bila je puna značenja.
– Što želiš učiniti, Ludvig? S nama?
Uzdahnuo je. – Želim… pokušati. Popravite ono što se raspalo. Ipak ne znam kako.
– Počnimo s malim koracima. Ideš li danas s nama u park?
– Išao bih s vama bilo gdje.
Ludvig tog dana nije uključio računalo. Otišao je u park. Držao je ljiljan za ruku. Nasmijao se dok ga je ona učila kako skakati konop. Pogledao je Elizabeth obasjanu podnevnim suncem i shvatio nešto jednostavno.:
Sreća se ne može kupiti. Ne dolazi s uspjehom. Vraća se kad mu dopustite da se vrati.
Vrijeme je prolazilo. Polako. Ponekad boli. Ali iskreno.
Elizabeth je počela raditi u maloj lokalnoj knjižnici. Lilia je krenula u vrtić. Ludvig se rano vraćao s posla. I svake večeri djevojka je pitala isto:
Možete li se držati za ruke?
I tako su i učinili.
**
U kasnu jesensku večer njih su troje sjedili na klupi i gledali kako se zlotno lišće vrti u zraku. Elizabeth se naslonila na Ludvigovo rame, Lilia je spavala s glavom u krilu.
– Znaš, Ludvig, nikad nisam mislila da ćemo ikada biti ovdje. Nisam ni sanjala o tome.
– I sanjam svaki dan-tiho je odgovorio.
– Što onda?
Provukao joj je prste kroz kosu. – Zašto ne počnemo ispočetka?
– Nas dvoje?
– Nas troje.
Elizabeth se nasmiješila. – Onda da. Počnimo.
Lilia je otvorila jedno oko i promrmljala u snu:
Volimo li se?
Ludvig i Elizabeth gledali su se s nježnošću i smirenošću.
– Da, dušo. Volimo se.
I prvi put nakon sedam godina, prošlost i budućnost nisu se sreli u bijesu, ne u tuzi, već u oprostu.
