Noć te večeri došla je rano i bila je tamnija nego inače. Oblaci su visjeli nisko nad selom, tjerajući tišinu na krovove kuća. U staroj kući Mihaliča, na rubu šume, jedini prozor je gorio.
Nitko nije vidio djevojku kako odlazi.
A ipak… bila je tamo.
Neki su tvrdili da su je ugledali iza zavjesa — ne hodajući, već klizeći, a koža joj je gotovo blistala u svjetlu svjetiljke. Drugi su se zakleli da su je vidjeli kako stoji bosa u vrtu i šapće brezama kao da su stari prijatelji.
Ali većina se klonila.
Svi su znali što se dogodilo Mikhaliču. Njegova voljena supruga Svetlana odnesena je u močvaru prije dvadeset godina. Neki su rekli da se utopila. Drugi su vjerovali da je pobjegla. Neki su šaputali da ona zapravo nikada nije postojala, da je ona samo duh tuge koji je postao stvarnost u Mihalićevoj mašti.
Ali sada … ova djevojka. Taj stranac.
Te noći
Seljani su navikli na neobičnost. Krave su rodile telad s dvije glave. U šumi su plesala svjetla. S vremena na vrijeme nailazile su kosti koje nitko nije iskopao.
Ali te noći bilo je drugačije.
Sve je počelo s vjetrom. Oštar, prodoran zvuk, poput violinske žice koja je pukla po cijelom selu. Tada je počelo treperenje-svijeće, lampioni, pa čak i žarulje pukle su složno.
Psi su zavijali. Kokoši su odbile sjesti. Beba, rođena samo nekoliko dana prije, vrištala je non-stop do zore.
Ali pravi užas počeo je kad je zazvonilo crkveno zvono.
Jednom.
Dvaput.
Tri puta.
U 2: 13 ujutro.
U crkvi nije bilo nikoga. Uže od zvona istrunulo je prije mnogo godina.
Sljedećeg jutra
Kad je sunce izašlo, Mihalićeva kuća bila je tiha.
Dim je još uvijek puhao iz cijevi. Kapci su bili zatvoreni.
Ali nešto je bilo… ne tako.
Vrt je izumro preko noći. Sve rajčice su se osušile, stabljike svake bundeve pocrnjele su. Breze koje su okruživale njegovu parcelu rascijepile su se po sredini, kao da je nešto puklo iz same zemlje.
A Mihalić?
Otišao.
Kao i djevojka.
U kući je sve bilo na svom mjestu. Na stolu su bile dvije šalice. Presavijeni pokrivač. Ali nema tragova borbe. Nema znakova života.
Ostala je samo stara fotografija ostavljena na prozorskoj dasci.
Bila je vlažna i uvijala se oko rubova.
Na njoj je Mihalić stajao pored žene koja je izgledala točno kao djevojka iz močvare. Iste oči. Ista kosa.
Na poleđini su riječi bile ispisane izblijedjelom tintom::
“Svetlana. 1984”.
Nova legenda
Do danas stanovnici sela ne govore o Mihaliću. Barem ne naglas.
Ali primijetili su nešto.
Svakog proljeća u otopljenom blatu u blizini močvare pojavljuju se čudni tragovi.
Gljive rastu u savršenim krugovima u blizini svog starog vrta.
A na godišnjicu te noći ponekad zazvoni crkveno zvono-tri puta, točno u 2:13 ujutro.
Neki kažu da se Mihalić na kraju pridružio svojoj supruzi.
Neki kažu da ju je močvara vratila… da ga pokupim umjesto nje.
Drugi vjeruju da djevojka uopće nije bila Svetlana, već nešto slično njoj.
Ali Alevtina, koja je prva čula glas u mahovini, odbija razgovarati o tom jutru.
Ona samo ostavlja ponude na rubu šume-kruh, sol, greben — i nikada, nikada ne okreće leđa drveću.
